Obavijest

18.12.2007.GODINE , U 17 SATI,U HNK, SPLITSKO KAZALIŠTE, ODRŽAT ĆE SE AUKCIJA SLIKA SPITSKIH UMJETNIKA, JEDAN DIO NJIH JE SUDJELOVALO U DARIVANJU SVJIH RADOVA ZA NAŠU NARODNU NOŠNJU, OD PRIKUPLJENIH SREDSTAVA SA SPOMENUTE AUKCIJE KUPIT ĆE SE VRIJEDAN UREĐAJ ZA KBC SPLIT,UZ SPOMENUTE UMJETNIKE BIT ĆE I MOJA MALENKOST, TO JE JOŠ JEDAN DOKAZ KOLIKO ZAGVOŽĐANI IMAJU SRCE I PLEMENITU DUŠU, NARAVNO DA OVDJE NE MISLIM SAMO NA SEBE...DOĐITE, POGLEDAJTE I SUDJELUJTE, OVO JE PREDIVAN DOGAĐAJ...
Julija

Hvala Julija

Veliko hvala našoj Juliji na neumornom radu za naš i svoj Zagvozd. Veliko hvala što misliš na našu zagvošku glazbu. Naša umjetnica donirala je 15 svojih knjiga "Stina" našoj glazbi. Na večeri Zagvožđana 23.11 na aukciji slika prihod od jedne njezine slike autorica će donirati Limenoj glazbi Zagvozd. Ako znamo da je Julija organizirala i aukciju umjetničkih radova najpoznatijih umjetnika Splitsko-dalmatinske županije, a prihod s aukcije ide za izradu naše zagvoške nošnje - onda što reći.
JULIJA KAPA DOLJE !

Marko Čagalj-voditelj glazbe

Zahvalnica

U ZADRU NA KOLONIJI HVIDRE IZRADILA SAM TRI SLIKE VELIKOG FORMATA, SLIKE IDU NA AUKCIJU, A SREDSTVA OD AUKCIJE IDU ZA OBRANU HRVATSKIH GENERALA I BRANITELJA...DO SADA SAM DOBILA ZA SVOJ HUMANITARNI RAD BEZBROJ ZAHVALNICA NO OVO JE NAJSLAĐA ZAHVALNICA U MOM ŽIVOTU - KOJU SAM DOBILA OD GOSPODINA ĐAKIĆA.
Julija

Prihod od prodaje za obranu hrvatskih branitelja

lijevo-splitski slikari,Julija Stapić Katić, Ivica Marin, Diana Jurin-Marić

Sva umjetnička djela nastala u ovoj radionici biti će predstavljena javnosti putem izložbe, a kasnije i izlicitirana na aukciji.



U radionici sudjelovala je i zagvožđanka sa svojim vrijednom djelima Julija Stapić Katić

Piše: Ana Franjković, Foto: http://www.057info.hr(af)


ZADAR - U sklopu održavanja 13. svehrvatskog športskog natjecanja invalida Domovinskog rata SŠNIDOR-a, u hotelu Donat, organizirana je umjetnička kolonija s ciljem stvaranja fundusa umjetničkih djela HVIDR-e a u svrhu pomoći hrvatskim braniteljima u teškoj materijalno-financijskoj situaciji, te prezentacije radova umjetnika ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata u Hrvatskoj i inozemstvu. - U sklopu 13. SŠNIDORA koji se održava u Zadru, ovo je druga likovna radionica HVIDR-e, dragovoljaca i njihovih gostiju. U ovoj likovnoj radionici prisutno je oko 45 što kipara što slikara, kazao je voditelj likovne radionice Antun Ferbežar Tonča.- Međa nama, slikarima imamo i dvije dame koje nam ujedno uljepšavaju radionicu a ujedno nam daju i inspiraciju. Na ovoj koloniji kipari su donijeli već gotove skulpture u drvetu i kamenu, dok slikari rade u radionici i nadam se da de će tu biti oko 60 uradaka, što akrila što pastela što ulja na platnu, dodao je Ferbežar Tonča.Sva umjetnička djela nastala u ovoj radionici biti će predstavljena javnosti putem izložbe, a kasnije i izlicitirana na aukciji. Sav prihod od aukcije ide za obranu hrvatskih branitelja optuženih za navodne ratne zločine.
HVIDR-ini umjetnici stvaraju u Zadru





Objavljeno: 09.11.2007 u 08:59




Želimo pokazati ljudima da su invalidi ljudi koji su stvorili državu ali da želimo i danas ostaviti trag u umjetnosti.
Antun Ferbežar Tonča



Ovakve slike nikoga neće ostaviti ravnodušnim, autorica, Julija Stapić-Katić

Piše: I.Zrilić, Foto: www057info.hr (i.z.)


ZADAR - U Zadru u hotelu Donat u tijeku je HVIDR-ina likovna radionica u kojoj umjetnički stvara 50-tak sudionika. Riječ je o hrvatskim ratnim vojnim invalidima i gostima u HVIDR-inoj radionici. - Želimo pokazati ljudima da su invalidi ljudi koji su stvorili državu ali da žele i danas ostaviti trag i u umjetnosti, rekao je voditelj radionice Antun Ferbežar Tonča. U prizemlju hotela nastali su tako vrlo kreativni radovi u različitim tehnikama; ulje na platnu, pastel, akril itd. Radionica završava u nedjelju. Saznajemo kako će umjetnička djela biti predstavljena javnosti putem izložbe a kasnije i izlicitirana na aukciji. S obzirom na prikazano, nema sumnje kako će za razgledanje i kupnju slika vladati veliki interes.


Motivi su različiti




Potpredsjednica Vlade dobila je svoj portret koji će joj biti uručen

STINA

Sjećanja i strahovi

Ponedjeljak, 01 Listopad 2007

Julija Stapić Katić, : ur. Mladen Vuković: oslikao. Gabriele Romagnoli: 150 mm x 270mm, meki uvez, 162. str. , HKD Napredak Split; Split, 2007.U prepunoj dvorani ( oko 200 posjetitelja )Pinakoteke Gospe od Zdravlja, Franjevačkoga samostana u Splitu, u srijedu 26. rujna2007. godine,predstavile su se umjetnice: Dijana Jurin, slikarica; i Julija Stapić Katić koja jesvojuumjetničku preokupaciju izrazila pjesmama u novoj knjizi Stina, i izložbom slika imaketakamenih kuća, u točnoj razmjeri u odnosu na original, što je opet izmjera sameautorice. Glavni dio umjetničke večeri posvećen je promociji knjige što je vodio MladenVuković, doksu ostali sudionici bili: Jozo Radanović, don Jozo Ćurko, stihove su krasnosloviliVišnjaBrkušić i Anita Katić, dok je kritički osvrt izgovorio recenzent pjesničke zbirke,FabijanLovrić, onako kako slijedi u tekstu: Počinjući stihovani ispis opće slike, ovajlament oljubavi prolazi između dvije paradigme, između istine i svega što bi trebalo bisi usadržajnom obliku uprizorene stvarnosti, i neshvatljivosti promjena koje su običnouzrokom boli,uzrokom nevjerice, uzrokom nečega što nije dokučeno u osobnosti drugog, nešto štotaknutne sijem, kako glasi stih u pjesmi Ljubav. U ovakvom opisu, ljubav se ipak priznajesa svojimvrijednostima, ali i kao nešto što dolazi kroz nama neshvatljivo stanje, koje počestoprelaziiz harmonije u košmar, u kaos koji nikako ne uspijevamo srediti, ili, podreditipotrebama.Razumjeti ili ne? Pretvoriti se u pticu i odletjeti, biti dijelom vjetra koji pjeva osreći? Tobestežinsko stanje se ne događa, nego treba stisnuti zube, treba voljeti život u darukoji namje dao Bog. Snovi prolaze kroz iskustva i donose biblijske teme koje pjesnikinjaosjećasvojima, osjeća iz njih arhetipski šapat iz svježine egzotičnih predjela, ali iiskondomaćeg ambijenta sa svom toplinom koju nosi u sebi. U takvom okružju izniču čuvstvenečari, razbuktavaju se misli, spajaju plamenovi u zajedničku vatru ljubavi. U tim vatrama nije uvijek odnos žensko-muški, počesto je ljubav upućena predmetu, idealu, domovini,zavičaju,pa i nečemu imaginarnom što je snažno proživljeno u okolnostima trenutka. Takve ljubavi imaju svoje mjesto i u ovoj zbirci. Misli prolaze kroz vrtlog rimovanog iritmičnog tijela pjesme koje nas želi zavesti, svježe i naivno, dodvorava se jednostavnošću tumačeći odnose njima samima. Takvi odnosi počesto potraže okrilje sakralnog, potraže duševno pročišćenje, uznesu se u vjeri u ufanju sažimajući sve svoje svjetove u molitvu i obred molitveni, kao u pjesmi Svetom Luki. Može i u krilo majke, jer taj topli osjećaj uvijek djeluje zaštitnički, uvijek iz njega izlazimo s novom snagom. Ta vrijednost majke postaje sinonim svih žena, postaje pojmom vertikale uzoritosti i borbe za opstanak. Mene je noćas dotaklo, pjeva pjesnikinja nepoznatom gradu, ali gradu koji osjeća kroz nakupine povjesti, kroz domoljubne titraje i pripadnost narodu Hrvata, ponosna što je korijenski i životno vezana upravo za taj narod. Toponim Zagvozda često je opjevan, bilo u pojedinostima ili kao zavičajni krug djetinjstva. Smjena pjesničkih impresija je nagla, iskorištena trenutkom potrebe zabilježenjem. U tom bilježenju je iskrenost trenutka i najveća vrijednost ovih pjesama, sa svim svojim manama, usponima, strastima i otrežnjenjima, s priznanjima i negodovanjima,varkama i oprostima kao vrijednostima koje u sebi čovjek nosi. Zato slažemo slova kao u pjesmi Slatka tajna kako bi očuvali povjerenje i dostojanstvo pred drugim, ma kako to teško bilo:

Sačuvaj lađu ljubavi moja, jer rijeka zna presušit u jednome trenu, a kad odem, kad odem bez riječi, ti lađom svojom prekrij moju sjenu.

( Nikom ne reci ) Čežnja za idealnom ljubavi je vječna, te sasvim razumljiva. Traženje kroz razne oblike, dodvoravanje njenoj veličajnosti ili osuđivanje u namoći da nam se desi, oduvijek su tu. Nitko nije pošteđen. Tako niti stanja nisu izvan.Psihološki procesi izbijaju kroz tamne nakupine naše svijesti i uprizoruju nam bogatstvo snova neshvatljivih sadržaja, a snovi su samo djelić vremenskog obilježja bljeskovite trajnosti.Tako nam donose slike osoba, događaja, ali i mitskih i nejasnih uprizorenja. To čišćenje svijesti oslobađa nas nakupina koje smo željeli potisnuti. Zato treba ići: tamo gdje caruje /samo ljepota. ( Irena ). Dirljivi susreti ostavljaju duboke tragove! Pjesme posvećene ljudima imaju mjesto u opusu svakog pjesnika. Tako i ovdje nailazimo na takve naslovljenosti gdje se iz strukture izdvaja osjetilni smisao za pripadnošću i suosjećajima, dajući svu raskoš doživljajnog svijeta kroz deskriptivnu retoriku stihova. Počesto, a što je irazumljivo,pjesme su pisane jezikom bliskim mjestu nastanka ili pak mjestu iz kojega i kojemu je poruka namijenjena, kao: Kaleto moja, Na kušinu, Kad se sitin, Šapjen ti ime, Barba Jere....No, što se događa kad zadnji tračak zore / dodirne / morske vode?... O čemu sanja pjesnikinja? Što unosi nemir u njezin san? Kakav to ritam poziva na ples? Malo staza zavičaja čine put do vječnog raja! Priznajem, uhvatio je i mene ovaj prepoznati ritam davnina.Prepoznajemo se genetskim kodom pohranjenim u svijsti, unosimo uzbuđenja koja otkrivaju, koja nas uvjeravaju u autentičnost pronalazaka koje u metodološkom smislu prepoznajemo kao emocionalnu inteligenciju i, sve joj više znanstveno vjerujemo. Tako treba vjerovati kako su ove pjesme izaslanici srca,pregovarači s nama čitateljima u nakani da nam prenesu plemenite poruke jednog pjesnikovanja.Zato za kraj ovog lamenta o ljubavi ostavljam pjesmu koja je motivska konstanta cjelokupne zbirke: Život Klele su život kažu, samo žene koje nisu mogle izdurat, klele su život davno prije mene; ma ja ću moj, ja ću moj izgurat.

Knin, 28.. rujna 2007. Fabijan Lovrić

Da mi je imati svoju stinu u Zagvozdu

Nazvala me neki dan kolegica iz školske klupe davne sedamdesete godine, preko dvadeset godina živi i radi u Frankfurtu, i kaže mi.. .LISTAM NAŠE STRANICE, BOŽE LIPE LI SU... PA TE MOLIM SLIKAJ MI NAŠE SELO, ONAKO DA MI TUGA MALO MINE DOK NE DOĐEN DOLI.....A KAD ĆU DOĆI...NE ZNAN TI TO REĆI....slikala san selo, stavila sliku na računalo i suze mi krenu....u kantunu oka ostalami suza i muti mi vid....mislin se, doće ona u svoju kuću kamenu, i prošetati selom,otići do gustirne i slikat ga sa gušton, ma doću i ja i opet ga slikat, ali di ću doć....kuda prošetat....kada nema moje stine, mog lipa kamena...koji mi se svakom dolaskon ka dite radova....pa se onako zamislin u sebi...ma je li to proklestvo...jeben ti žensko kad san se ka takva rodila....čin san zacurila morala san otić, snalazit se kako znan i umin, čin san zašla doli ispod duba moja stina je pripala muškoj lozi, a ja, ja koja san se tu rodila, koja san puzala, padala i da ne rečen lizla po toj stini, ja, ta ista ja, neman ni kamenčić....neman prava na nju....tisuću puta san promišljala, zbog moje dice i zbog ove nemile tuge, ma da mi je samo zeru vrtla, zeru škripa, ma da mi je janciga jednastina ostala pa da dođen ka i ti draga moja prijateljice sa svojon dicon i da in sa ponoson kažen:ovoje matere vaše i vaša stina, ovdje san se ja rodila i svu tu ljubav šta san usadila u vas potekla je sa ove stine....zadojila san dicu svoju sa ljubavlju, da njeguju običaje koje san ja ponila iz našeg Zagvozda, da sa ponoson kažu kako su i oni zagvoške krvi...okrenila san se na neki drugi put koji opet vodi mom Zagvozdu, put na kojem slikam, pišem, ali opet o toj stini, slike tužne i mnogi zapisi tužni svjedoče i svedoči će o mojoj velikoj ljubavi prema rodnoj grudi, prema mojoj otetoj stini, tako je draga moja prijateljice u mojoj prvoj zbirci pjesama veći dio posvećen samo i samo Zagvozdu, a druga koja će ubrzo se pojavit i u tvojoj ruci nosi naziv ¸¨STINA¨,u njoj ćeš čitajući saznati više nego što ti sada pokušavam reči, a godinama da ti pišenne mogu ti opisati što nosim u sebi, duboko u sebi, zato ne tuguj, ne pati, imaš gdje doći, imaš se ćemo radovati, tvoje te selo čeka, tvoja stina te čeka, a čekat ću te i ja samo...ne na stini, već na cesti, čekat ću te doli ispod duba....gdje smo se ka dica znale čekati kada bi krenuli u školu....i kao što sam u svojoj zbirci rekla...zajedno smo otišle iz našeg Zagvozda, ali Zagvozd iz nas nije otišao nikada...
Julija Stapić Katić
--

Život u Zagvozdu 3

Litnja žega III. dio

Užeglo doboga, cvrčci zalipili za grane kostejine a stine cijuću i u ladovini…Jurka skinila šudar od latenice, vuštan podigla lipon do kolina i sila na stinu…. nisu ni tri ure, pomislila je u sebi…ma ko će izdurat dok sunce ne počme zalazit tamoka iza Bijakove. Uvatila Jurka šudar i mlatara oko sebe, nemere se živit šta od žege šta od muva i obada, ščipju po nogan, po rukan….diže se Jurka pa će naglas….lipi vas đava odnjo, pušći te me na miru!!!
Šta je Jurka…navalile, aaaa….a di će muve nego na galebinu…ha..ha…da prostiš….reće njoj Mare kad se malo bliže primakla ladu….Ajde beno, sidni ovde paš vidit, eto ti ji đavle ki da su pobisnile…ne mogu ženo ukući stat…upeklo gorika u ciglu ma igrede škripju onoga mi Boga….Jurka će njoj onako isposebe…Nu Mare sidi bliže, nešto ću ti kazat…i stine imadu uši bogovemi…uzmi onu granu i opleti oko sebe, ma šćipju bona ki da klišča imadu...sinoć ti ja sanjan moga Ivana, sunce materino…doša mi u san….Jurka će svojoj druzi kroz suze…stislo me u prsiman, a suze stisle se ukraj oka i neće pa polete, neće ženo moja… pita me moj manitaš jutros, šta ti je, šta si zanimila danas, a ja ni riči, ma ni riči ženo neće iz mene….Diže se Jurka i, stisnila šudar u ruci pa će šapaton Mari….O….Ivane sine mili….di mi te tuđina zobje…Mare moja, da mi se oči mogu nagledat moga diteta pa da umren odma, ne bi mene bila briga….Kliko san puta govorila, kliko puta mu spomenila, za ludu je sve bilo….nemoj moj Ivane, nemoj sine mili….Znaš Mare oni rodijak….proklet bijo, dabogda se zanj neznalo…zva je moga blentu da se upiše u partiju, molijo ga ki Boga, a moj nije tijo…jedanput mi je reka…oko se meni šta desi….uči dicu kako vaja, ne daj in da igda spomenu partiju pod ovizin krovon, oni ludonja od rodijaka i partija daleko od moje kuće….jesi razumila…u partiji nije bijo ni moj did, ni moj ćaća, jesan siromaj ali odranit ću ja svoju dicu i brez njizi lopova….je Mare…ovoga mi križa šta ga mečen nase….Glega Mare Jurku i skroz je zamutavila….Sićan se Mare moja…počme Jurka a glas ki da nije njojzin…Šesdeset i nika je bila, udavala se ona Mirkova mala, oša moj Ivan usvate i znaš kako je bilo, malo se popilo pa pivalo…momci ki momci, zapivalo se ženo šta nije smilo, a ko je moga dokazat to njiman, mladi i zeleni pa ne razume….ko je unda moga reć da si Hrvat i pivat po hrvatski….nesrića od onog rodijaka čujo kako moj Ivan piva sa svojizin i odma se okomoji nanj… nikoga negoli njega…dobro mu došlo osvetit se momen manitašu…Ujutro ti doša jedan čovik , a kazat ću ti poslin ko…i kaže meni….aj diži se Jurka…iman ti ništa kazat….sve je meni ženo moja bilo jasno….kukava ti ja…digla san maloga i poslala ga u moje starije male, rekla san mu…biži sine, proklet bijo rođak ti ćaćin….okrenijo se i zagrlijo me ki da je zna da iđe zauvik….reka mi je…majko, čuvaj ćaću i braću…..Prošlo je desetak dana, ja ošla u ćeri moje, a ona mi kaže, muči majo, oša je u Slavoniju a atresu ti ne smin dat….mislila san ti jadna usebi, ma neka, dite će se snač…pošteno san ga svitovala….ka ženo nakon dvi godine doša ti jedan naš tamo s butige i donijo pismo…doša čovik u noći….da ga niko ne vidi u selu….boja se on više radi moga Ivana neg radi sebe…kaže meni, nu…ovo ovdi u nalijonu, pročitaj kad te niko nevidi…a pismo sakrij na sigurno….nu, di ću ti ja jadna čitat, đavle slova ti nisan znala, dala ja pismo momen mlađen i u pojati pod svićon mali ga čita….sunce materino…on lipon u Merici, nije ti ženo moja Slavoniju ni vidijo nego sunikin je oša do Imackoga i za Meriku…spasili ga naši judi koji su bižali ki on….piše da je posla nike novce koje će nan niki čovik donit….i je…Bog mu sriću da….kad je mali pročita pismo, ja ti ga uzmen i nako sunjizin u nalijon pa u jednu čikaru…Isprid pojate bijo jedan zidić i ja ti okrenen čikaru naopako pa je zagradin u zidić, stra me bilo da mi oni jadnik o rodijaka nebi doša i primeća kuću….đava mu kosti odnjo…kukava san ti Mare moja, moje dite u tuđen svitu samo zato šta je piva rvacke pisme….aaa ženo moja, vidiš ti moje jade…nu kazat ću ja tebi….moj Ivan mi pisa jopet, kaže da se oženijo dobron ženon i da ima sina, žena mu dolika sa nikoga otoka…naše je čejade Mare…ujme meni, umalo mi srce nije puklo….
Mare sagela glavu uzela niku granu pa mlatara, tliko se uvukla u Jurkinu muku da nije obadavala muve koje su se sjatile na njezine noge…nako iz duše će Jurki….znan ja ženo moja kliko si patnje ti prošla ,a vidiš da ima Boga, opet je on pogleda na tvoje dite…upravijo je sunjizin….ooo Jurka moja oli san ti ja jadna malo jada podnila kad je moj pokonji oša u partiju, a još kad je izvuka boračku pensiju, ma kudilo me cilo selo, znaš da se u moga ćaće to nije smilo janciga spomenit….eno dolika moja braća, svi su znoj prolili da bi ništa stekli, nije ćaća da, da ijedan iđe u partiju…a svi su Jurka moja u Splitu i okolo imali stanove i lipe katrige, svi koji su ošli đavlu u tojo kolo….šta ću ti pričat, pa sve ionako znadeš….nego Jurka…bi li se mali moga vratit amo…daleko je Merika…di će tamoka dicu gojit i nigdi svoga nema….Jurka je jutito pogleda pa će njoj….ma beno jedna…di će se vratit….oli ne vidiš šta se dogodilo onemu šta je doša iz Njemačke…doša materi na sprovod i odma ga svezali i otrali, dugo se zanjega nije znalo….neka moga Ivana tamoka di je….doće vrime kad će on doć materi svojon…ja ti ga jadna….ma kliko mi je tuge u srcu tliko je radosti u meni jerbo san ga sanjala Mare moja….srića moja, sunce materino….ma zavitovala san ti se ja Sveton Anti….i Gospi sinjskoj, neka mi ga čuvadu….ovi mlađi Ante moj…kad se oženijo reka mi je…maja oko se rodi muško dat ću mu ime u bratovo, oko se rodi drugo dat ću mu u ćaćino ime…i eno vala Bogu…ima tri sina….a oni najstariji šta mu je da Ivan ime…ma jesi li ga ženo vidila…ki zrno prosa je, žvrjast ki moj Ivan….gleda je Mare pa će…..ajde đavlu…ma pjunuti ti…..ki da ti je iz usta ispa….samo gleda di će štagod zaberekinat…nu Jurka, nika mi muka ženo u štumiku, ogladnila san bogovemi ,ma sunce je debelo ošlo tamoka prikon Bijakove, ja san ti utečici ostavila šaku makaruna i sira, ajmo dolikan pa ću zera masla ugrijat i polit….ajde beno pa ćemo prizalogajit, nesmin ti ja vele jist jerbo mi more cukar skočit odnjo mu đava sriću ubi me, više san ti gladna nega sita…..diže se Jurka i korak po korak nizbrdo…ma pravo ti dobro kažeš….izletilo nan vrime, a sukizin ću se ja razgovorit oko neću sutebom Mare moja….ajde ajmo ča, odnjo đava i cukar i ovi nevajani život….gunđa Juka usebi a na lice njoj se vratila verdrina jerbo je istovarila pod kostejon jade i tugu….


Julija Stapić Katić

Život u Zagvozdu 2

LITNJA ŽEGA II DIO

Prošlo dva dana a Mare ni čut, sila Jurka pod kosteju i gleda, neiđe Mare pa se prosto zamislila.Naišlo niko dite a Jurka ga zovne…ej mali, nu dođider, dat ćeti baba šaku oraja…doša mali a ona će: aj lipi moj poslušaj me, otiđi doli u babe Mare i reci njoj da dođe na pijacu…otrča mali odma, a Jurka onako žvrljasta, gleda oće li se njezina druga pojavit…Jurka je bila dobra žena , bila je puna šale, rekli bi judi, bila je nađavla …
Dolika iza čoše pojavi se Mare, stavila ruke na guicu pa će korak za korakon, gleda je Jurka i veli: ki da si sudac, šta se vučeš, a šta je Mare…jesi oladila….Muči Mare i gleda je, ma smislila je ona čime će umirit Jurku…a jesan, oladila san se a bogme ćeš se ti dobro ugrijat…Jurka će: Ajde đavlu, sidi tuten beno, šta ti je, jučer san do iza visti sidila a tebe nigdi….gleda je Mare lukavo pa će: jesi, jesi, škijila san ja doli iza čoše i rekla usebi…sidi beno, neće Mare doć….
Jurka uvik spremna na pizdarije počme, ali malo će osebi prije: Mare oni moj beno jučer nalijo blesu, ma da se zeru sagejo, odnjo me đava oko mu se nebi prililo iz njega…ja ženo zeru legla i čujen ga, kašje doli u konobi, zoven ti ja njega, a on ni muhajet…nije mi đava da mira pa ti sađen dolika, ma imala san ti šta vidit…ki magarac se izvrnijo prikon skale a bukara puna vina, đavle kapi nije se prolilo….Mare moja da ti je to bilo vidit…gledan ga ja i mislin…ma šta ću Bože sunjizin…zoven ga ja…aj bolan diži se, di si tute lega… ma nisan tila vikat jerbo me stra da ne pobisni…neče ženo moja janci da me sluša, a jatiga uzmen onu bukaru , itnen je priko konobe i kažen: odnjo ti ga đava dokapi, neš ga više lacnit svete mi Jurke!….Mare moja, kad je on vidijo šta san napravila ,diže se ki oparen, uvatijo se zida i pravo ti ga ukuću…davno san ti ja to tribala napravit, a eno ga danas, ni kapi nije popijo, mučin ja, muči on…Gleda je Mare puna čuda: ma šta pričaš jadna nebila…dobro došlo Mari da Jurka priča omužu, sad njoj prilika da je pošteno bocne…..tvoj čovik je ki kruv dobar, Bog ti sačuva moga pokonjog, kad bi se on ulijo, nema toga da mu štagod uskratin, ujme meni…vas bi pinijo…
…nego Jurka, nu da te nešto pitan….palo meni nešto napamet…rečeš ti da san skroz pobenavila…Gleda je Jurka ki da je znala šta će Mare pitat….
Mare će: sičaš se ženo moja kad je tvoj ono vodijo kravu pod junca?......ha,ha,ha…krava se vratila sama kući, a tvoga bika nigdi, dovela ga zora kući…biće jadan nigdi lega da ubije oko!…..nasta muk, a Mare nije digla glavu da pogleda Jurku jerbo je znala da će ova pobisnit….Ajde Jurka šta si zanimila…selo svašta priča…kaže Mare kako bi prikinila njezin muk….
Diže se Jurka pa će Mari….sićan se, sićan, ma se vratila i krava i ¨bik¨kako ga ti zoveš….šta je beno…oli ti je dva dana tribalo da smisliš čimen ćeš me ubost….šta si se uvatila moga čovika….oči Jurka iskobejila na Maru ,a lice njoj ki žera….okreni se i ode….
Julija Stapić Katić

Život u Zagvozdu 1

Litnja žega
Sedandesete , bile su gadne vrućine, kad bi iza podne udrijo zvizdan nisi moga disat a kamoli štagod radit. Judi su se dizali ranon zoron da bi do deset ujutro mogli vratit se kućama, beštiju bi se spratilo u tor, šta god bi se prizalogajilo i malo prileglo.U selu je bila jedna velika kosteja, imala je grane slične kišobranu, bila je tliko velika da je ispo nje moglo stat stotinu judi, judi su to misto nazvali pijacon….Jedno popodne otišla Jurka da se odmori ali od žege sunca oka nije sklopila, digla se i drito isod kosteje, sidila tako sama samcata uru vrimena, odrišila šudar, raskopčala bluzu i ladi se, a vitra ni za lika.Vidi ona odozdal iđe Mare, sva se uspotila….viče njoj: Ej…Jurka… ma šta je ovo ženo moja, živit nemereš, sve mi ćići u ušiman…eto ti ga lipi đavle….Na to će Jurka:ajde, ajde makni se su toga sunca, beno jedna…opalit će te u time….Mare i Jurka bile se druge od ditinstva, uvik su imale o čemu razgovarat, a znale su dobro i ogovarat ostale u selu…Sile su na kanem, raširile traverše i počele: a a a… ženo moja, koji je ovo đava, sve će se spržit, kamen puca, moreš na njenun jaje ispeć…nećeš moja Jurka liznit kapi vina ove godine, viruj ti meni, reče Mare nako isposebe….Ajde Mare bogoveti, briga đavla za lozan i vinon… ko da ga ja pijen, imat ću više mira su onizin mojin benon , gledan ga svaki dan su bukaron, ko da je ženo moja na ringišpilu, amo, tamo, samo toči i toči, ma digod se upitan, đavla popijo di mu more više stat….niki dan mi dozlilo pa san mu rekla: odvest ću ja tebe u živčanog doktura, živu si me pojijo više sutizin pićen…ahohol ti je možđane pojijo…a on me gleda… i vidi čuda, muči ka zaliven, janciga riči iz njega…Sluša Mare Jurku pa će njoj: ajde ženo moja, nema ti tute lika, pusti ga, pijo je i moj pa eno ga danas kod Križa, a lipon san mu govorila, smanji malo, neće ti ga niko odnit….e, da me je kojon srićon sluša…ja ti jadna…crna kukavica….dica ošla i evo me, sama ka pas….Jurka, nu da te pitan, ma niki dan je došla mala Ive, đavla mala, curetina je naresla….ma jesi li ti vidila ženo moja na šta ona liči…a a a, đava njoj mater odnjo, vidi li ona to dite….donila meni niki kolač i kaže mi:baba Mare, ovo ti je mater poslala…a šta je, je, nema se šta reč,dobri su oni preman meni… očinjeg mi vida …mene je brte bilo sramota gledat tu malu…ispale njoj cice gori, a pupak gol golcat, na njon nika suknjica, ma more se i guica vidit ženo moja….Jurka je gleda čudno pa njoj veli: a luda li si, to ti je nika nova moda, ko ti je kriv šta si stara pa ništa ne razumiš…Mare juta ka pas: ajde beno jedna, oko san stara nisan čorava…rodila san šestero dice a moj pokonji nije mi golo kolino vidijo, o o o… Gospe moja, šta je ovo, doša đava među svit i sve pobenavilo pa i ti Jurka moja, skroz si benasta….Volila je Jurka podbadat Maru pa bi se slatko nasmijala….Mare, nijeti kažeš vidijo gola kolina! …ha,ha,ha….nosila si vuštan ,a ispo vuštana ja znan da nisi imala mudante, šta će ti unda gledat kolina…ha,ha,ha...Pobisnila Mare, uspravi se i reče Jurki u lice: je, nisan imala mudante…ko ji je unda ima…ko ji je moga dat, unda su bila druga vrimena, a ja ti govorin šta je sad…beno….Jurka se dositi: a a a… Mare, ja san imala pumparice i njizi san nosila, uvečer skini i operi a ujutro obuci i tako jedne te iste uvik….Mare je gleda sva zajapurena…je, je…odnjo đava tebe i pumparice, kad odaš sve ti se pletu oko vuštana, boje je bit brez njizi….Diže se jutito i ode, a Jurka u smij…dobaci njoj: ….Mare, nu vrati se amo…di ćeš, nu nešto ću ti reć….Ode Mare, ne bi je ispuške uvatijo….
Julija Stapić Katić

Život u Zagvozdu

Ivka i Kate
Istrala Kate ovce iz pojate čin je sunce izvirilo, uzela je jačermu i niki šćap , ma đavla šćap više mi je ličijo na kakvu prućiku. Sila je na zidić iza Torine i svako malo zivkala cuku Garu, digla bi se i gledala pasu li ovce i jesu li uznemirene, bojala se bidna žena vukova više nego crnog đavla. Sila bi na zidić a jačermu bi stavila pod guicu jerbo, žensko ko žensko pa se triba čuvat, a šćapon bi tukla po stinama izivkala. Bilaaa! Gara moja! Gara!!!Kad bi bila lipa vrimena po Kati svako jutro moga si znat koja je ura. Bila je točna u sekundu, a ovce kroza selo išle bi za njon u redu, jedna za drugon ko da su prošle vojnu obuku, pametna beštija. Prolazi jedno jutro kuma Ive kraj ograde i čuje Katu kako vabi ovce, upita je?-Kate, lipite đava odnjo oš se priladit tute na kamenu, što ne staviš štagod podase. Kate njoj odgovori :- Ol si čorava pa ne vidiš da sidin na jačermi! pomisli u sebi : A benastežene, nije tila ništa više govorit kumi Ivki - jerbo je kuma imala gadan jezik, nije bila u duši zla premda su je u selu zvali šaruja, a šaruja je zmija otrovna.Uspravi seKate pa dobaci Ivki:!- Ivka, aj mogla si popodne okrenit zera divenice, došla bi ja onokad spratin ovce.- Odgovori kuma:- Dođi, dođi, iđen ja na Butigu nestalo mi kvasa i uja pa kad se vratin, javit ću ti se. Spratila Kate ovce u pojatu, a cuku Garu u kućicu, nije ga vezala jerbo mu je njezin Mate napravijo ogradu od žice da ga bidna vukovi ne zakoju, ma zaklaše njoj lipa cuku prošle godine i to tute isprid pojate, a bijo je vele pametan, rekli bi judi, ko čovik, samo šta nije zna besidit. Ode ona tako do kume. Na kominu kuma okriče divenice, vrca okolo žera a dima pune oči, sila Kate i odrišila šudar da more otrat suze , grize dim ali ne škodi kaže Kate .- Nunje šta gledaš, privati se - kaže njoj kuma, ma vake još nisi jila nigdi. Uze Kate komad u ruku, ma vrilo je stavi na pijat bona, da se zeru oladi,-Nemoš vako jist - kaže njoj Kate , - podigne se kuma Ivka pa njoj reče: --- Ajde lipo đavlu, kuš lipše nego li ovako u ruku pa tari, šta će ti pijat, odnjo te đava subjizin primakni se amo bliše. - Primakla se Kate i grize li grize, čuti ka zalivena odjednon će kumi:- - Ma Ivka, lipe su ti, nema šta, ma moran ti priznat da su moje mrvu boje od ovi tvoji. Otićemo gori u mene paš vidit..Nije ni Kati bijo kratak jezik pa se usudila šaruji pogledat u oči. Gleda je kuma i kaže .- -Odnjo me đava ako te neću obletit su ovin ožegon priko te ćiverice, nema onega ko nije reka da mojizi divenica nema u sedan sela vaki, a ti. Ti si pobenavila skroz, di moreš svoje usporedit su mojima.Spustla Kate glavu pa reče:- - Aj bogoveti, šta se jutiš, ja tako mislin - more bit da su tvoje boje đava će ji znat . Ne meći više na vatru ženo, iđen ti jača, vaja mi još pomust ovce i mliko skuvat, a i Mate je sam.- Podiže se Ivka onako uzalogaju će- Ma di'š, sidi tute, čekaj da kumpire izvadin iz prpožine, a za koga san ja ovo spremala, jidi kad ti je Bog da da moreš jist, a ovce moreš i pod svićon must- Sidila tako Kate lipon do mraka, najila se da će njoj kasno više past na pamet divenice- diže se i reče kumi.- Aj Ivka lipon đavlu, sad mogu drito u krevet, ko će sad ovce dirat a morala san ji pomust.Ode Kate drito u pojatu, uze bronzinić i pomuzla sve ovce, skuvala je i mliko, vridna je onabila. Kad je sve pozavršila ode ona leć. Mate je već bijo u duboku snu pa Kate nijemogla oka sklopit, šta od Matina rkanja , šta od laveža cuke Gare. Diže se ona doponistre i gleda, gleda i gleda, ma nigdi ničeg nema, ali brine je, šta je cuki, nebi on laja brez veze. Odjednon doli kraj tora vidi Kate ništa se miče, noson se naslonila na caklo i gleda- Vuk,vuk -viče na vas glas, odgrne Matu i poteže ga iz posteje.- Diži se,đava te rka, eno ga doli ispri kuće, ko magarac je velik - poklat će mi sve.- Diga se čovik i gleda:- Je, vuk ali šta ću sad .- Sučin ga okerapit a prazne muruke. Dok je Mate mislijo Kate otvori ponistru i itne posudu za njin. Ode vuk, ne bi gani ispuške boje gađala reče sebi u bradu. Srića njegova šta je posuda bila prazna.Reče njoj Mate:- Aj bona utrni to svitlo i ajmo leć.ko da je đava uša ute, diš tivuka potrat, kad on naumi nešto teško ćeš mu ti zabranit, luda ženo.- Legla Kate imisli se, ma vidi ti njega, muško ko muško, ali zna Kate da se vuk neće vratit, baremko neće večeras.
Julija Stapić Katić