STINA

Sjećanja i strahovi

Ponedjeljak, 01 Listopad 2007

Julija Stapić Katić, : ur. Mladen Vuković: oslikao. Gabriele Romagnoli: 150 mm x 270mm, meki uvez, 162. str. , HKD Napredak Split; Split, 2007.U prepunoj dvorani ( oko 200 posjetitelja )Pinakoteke Gospe od Zdravlja, Franjevačkoga samostana u Splitu, u srijedu 26. rujna2007. godine,predstavile su se umjetnice: Dijana Jurin, slikarica; i Julija Stapić Katić koja jesvojuumjetničku preokupaciju izrazila pjesmama u novoj knjizi Stina, i izložbom slika imaketakamenih kuća, u točnoj razmjeri u odnosu na original, što je opet izmjera sameautorice. Glavni dio umjetničke večeri posvećen je promociji knjige što je vodio MladenVuković, doksu ostali sudionici bili: Jozo Radanović, don Jozo Ćurko, stihove su krasnosloviliVišnjaBrkušić i Anita Katić, dok je kritički osvrt izgovorio recenzent pjesničke zbirke,FabijanLovrić, onako kako slijedi u tekstu: Počinjući stihovani ispis opće slike, ovajlament oljubavi prolazi između dvije paradigme, između istine i svega što bi trebalo bisi usadržajnom obliku uprizorene stvarnosti, i neshvatljivosti promjena koje su običnouzrokom boli,uzrokom nevjerice, uzrokom nečega što nije dokučeno u osobnosti drugog, nešto štotaknutne sijem, kako glasi stih u pjesmi Ljubav. U ovakvom opisu, ljubav se ipak priznajesa svojimvrijednostima, ali i kao nešto što dolazi kroz nama neshvatljivo stanje, koje počestoprelaziiz harmonije u košmar, u kaos koji nikako ne uspijevamo srediti, ili, podreditipotrebama.Razumjeti ili ne? Pretvoriti se u pticu i odletjeti, biti dijelom vjetra koji pjeva osreći? Tobestežinsko stanje se ne događa, nego treba stisnuti zube, treba voljeti život u darukoji namje dao Bog. Snovi prolaze kroz iskustva i donose biblijske teme koje pjesnikinjaosjećasvojima, osjeća iz njih arhetipski šapat iz svježine egzotičnih predjela, ali iiskondomaćeg ambijenta sa svom toplinom koju nosi u sebi. U takvom okružju izniču čuvstvenečari, razbuktavaju se misli, spajaju plamenovi u zajedničku vatru ljubavi. U tim vatrama nije uvijek odnos žensko-muški, počesto je ljubav upućena predmetu, idealu, domovini,zavičaju,pa i nečemu imaginarnom što je snažno proživljeno u okolnostima trenutka. Takve ljubavi imaju svoje mjesto i u ovoj zbirci. Misli prolaze kroz vrtlog rimovanog iritmičnog tijela pjesme koje nas želi zavesti, svježe i naivno, dodvorava se jednostavnošću tumačeći odnose njima samima. Takvi odnosi počesto potraže okrilje sakralnog, potraže duševno pročišćenje, uznesu se u vjeri u ufanju sažimajući sve svoje svjetove u molitvu i obred molitveni, kao u pjesmi Svetom Luki. Može i u krilo majke, jer taj topli osjećaj uvijek djeluje zaštitnički, uvijek iz njega izlazimo s novom snagom. Ta vrijednost majke postaje sinonim svih žena, postaje pojmom vertikale uzoritosti i borbe za opstanak. Mene je noćas dotaklo, pjeva pjesnikinja nepoznatom gradu, ali gradu koji osjeća kroz nakupine povjesti, kroz domoljubne titraje i pripadnost narodu Hrvata, ponosna što je korijenski i životno vezana upravo za taj narod. Toponim Zagvozda često je opjevan, bilo u pojedinostima ili kao zavičajni krug djetinjstva. Smjena pjesničkih impresija je nagla, iskorištena trenutkom potrebe zabilježenjem. U tom bilježenju je iskrenost trenutka i najveća vrijednost ovih pjesama, sa svim svojim manama, usponima, strastima i otrežnjenjima, s priznanjima i negodovanjima,varkama i oprostima kao vrijednostima koje u sebi čovjek nosi. Zato slažemo slova kao u pjesmi Slatka tajna kako bi očuvali povjerenje i dostojanstvo pred drugim, ma kako to teško bilo:

Sačuvaj lađu ljubavi moja, jer rijeka zna presušit u jednome trenu, a kad odem, kad odem bez riječi, ti lađom svojom prekrij moju sjenu.

( Nikom ne reci ) Čežnja za idealnom ljubavi je vječna, te sasvim razumljiva. Traženje kroz razne oblike, dodvoravanje njenoj veličajnosti ili osuđivanje u namoći da nam se desi, oduvijek su tu. Nitko nije pošteđen. Tako niti stanja nisu izvan.Psihološki procesi izbijaju kroz tamne nakupine naše svijesti i uprizoruju nam bogatstvo snova neshvatljivih sadržaja, a snovi su samo djelić vremenskog obilježja bljeskovite trajnosti.Tako nam donose slike osoba, događaja, ali i mitskih i nejasnih uprizorenja. To čišćenje svijesti oslobađa nas nakupina koje smo željeli potisnuti. Zato treba ići: tamo gdje caruje /samo ljepota. ( Irena ). Dirljivi susreti ostavljaju duboke tragove! Pjesme posvećene ljudima imaju mjesto u opusu svakog pjesnika. Tako i ovdje nailazimo na takve naslovljenosti gdje se iz strukture izdvaja osjetilni smisao za pripadnošću i suosjećajima, dajući svu raskoš doživljajnog svijeta kroz deskriptivnu retoriku stihova. Počesto, a što je irazumljivo,pjesme su pisane jezikom bliskim mjestu nastanka ili pak mjestu iz kojega i kojemu je poruka namijenjena, kao: Kaleto moja, Na kušinu, Kad se sitin, Šapjen ti ime, Barba Jere....No, što se događa kad zadnji tračak zore / dodirne / morske vode?... O čemu sanja pjesnikinja? Što unosi nemir u njezin san? Kakav to ritam poziva na ples? Malo staza zavičaja čine put do vječnog raja! Priznajem, uhvatio je i mene ovaj prepoznati ritam davnina.Prepoznajemo se genetskim kodom pohranjenim u svijsti, unosimo uzbuđenja koja otkrivaju, koja nas uvjeravaju u autentičnost pronalazaka koje u metodološkom smislu prepoznajemo kao emocionalnu inteligenciju i, sve joj više znanstveno vjerujemo. Tako treba vjerovati kako su ove pjesme izaslanici srca,pregovarači s nama čitateljima u nakani da nam prenesu plemenite poruke jednog pjesnikovanja.Zato za kraj ovog lamenta o ljubavi ostavljam pjesmu koja je motivska konstanta cjelokupne zbirke: Život Klele su život kažu, samo žene koje nisu mogle izdurat, klele su život davno prije mene; ma ja ću moj, ja ću moj izgurat.

Knin, 28.. rujna 2007. Fabijan Lovrić