Predstavljena knjiga Barešić

Točno u 11 sati održana je sveta misa zadušnica za sve poginule Hrvatske branitelje. Misno slavlje po prvi put u Zagvozdu predvodili su brača fra Vjekoslav i fra Hrvoje Lasić uz župnika don Jakova Cikojevića. U prepuoj crkvi Gospe od Karmela istog dana bilo je krštenje mještanina malog Jure Buljubašića. Zadivljujuće je bilo slušati propovijed braće fratara i našeg župnika. Domaćin Milan Tomičić ugostio je uzvanike u svom domu u zaseoku Tomičići.Poslije podne fratri su željeli obići mjesta stradanja svoje braće i mjesta stradanja nedužnih hrvata u Zagvozdu. U društvu Milana Tomičić, gosp. Ivana Lučić, prof. Marije Matošić i gosp. Julije Stapić Katić fra Vjekoslav i fra Hrvoje obišli su mjesto stradanja kod zaseoka Radići te Šuvarov dolac gdje se se tiho pomolili. Obišli su i zajedničku grobnicu ko groblja Gospa gdje su posjetili grob rano preminulog Joška Tomičića.
Predstavljanje knjige Miro Barešić autora fra Vjekoslav Lasić započelo je u 20.30 sati na Trgu glumaca u Zagvozdu. Knjigu se predstavilil: prof. Marija Matošić, gosp. Ivan Lučić, Josip Bepo Lozo – brigadir u miru, te autor knjige dr. Vjekoslav Lasić. Nazočnima obratili su se Gosp.Ante Franić u ime Društva štovatelja dr. Branimir Jelić te domaćin Milan Tomičić .Stihove iz ¨ U smrti se sniva¨ autorice Julije Stapić Katić a koja se nalazi u spomenutoj knjizi čitala je njena kći Anita Katić. U glazbenom dijelu programa nastupili su Marko Dodig Paško i Augustin Ago Kujundžić.
Program je vodio pjesnik Ante Nadomir Tadić-Šutra koji je izmeđuostalog pročitao nekoliko svojih pjesama prigodnih za ovu noć.
Dvijestotinjak okupljenih strplivo je slušalo svako izlaganje predstavljača i popratilo gromkim pljeskom. Sam autor je izjavio da je oduševljen odazivom i gostoprimstvom Zagvožđana.
I sama sam se osjećala ponosnom što pripadam mom Zagvozdu i sretnom što su braća fratri gostovali u mom rodnom kraju. Oduševljena viđenim zaželjela sam im sretan put i skori povratak nešto prije ponoći kad smo se rastali jer put povrata je dug a pola noći već je tu mada braći fratara i uzvanicima nije se žurilo željeli su ostati i uživati u društvu Zagvožđana koji su poznati širom svijeta po plemenitom srcu i gostoljubljivošću.
Julija Stapić Katić

Ima li smisla?

Putopis: Kolonija, Hlebinsko proljeće 2010.

Pišući o mnogim putovanjima po europi zapitala sam se zašto još nisam ništa napisala o rodnom mjestu mog kolege koji mi je slikovito opisao ljepotu svoje ravnice nazvavši to mjesto ¨raj na zemlji ¨ koji je ne tako daleko i ne baš tako nedostupno. ¨Ubrzo ćemo imati likovnu koloniju u mojim Hlebinama , pozvana si kao slikarica i književnica u mjesecu svibnju¨(kraj citata) pismeno mi se obratio kolega koji je jako dobro znao koliko mi je značilo posjetiti njegov rodni kraj. Dugo sam razmišljala o posjeti Hlebinama i samom gradu Koprivnici, željela sam vidjeti drage kolege te upoznati slikare i kipare naivce. Tokom dugih godina bivanja na likovnim kolonijama širom domovine za uho su mi zapele riječi, ljudi su rado pričali o prirodnim ljepotama Hlebina i okolice koja su Bogom dana, a koja su do 08.svibnja meni bila strana.. Došao je svibanj, moje rano putovanje tu je ispred mene, bit će dugo ali vjerujem isplatit će se.Sjela sam u auto naoružana fotoaparatom, perom i vlastitim očima, željela sam upiti sve pojedinosti, svu tu ljepotu koja me čeka tamo negdje na nepotnatim podravskim ravnicama. Ne mogu ne spomenuti CD Nane Prša kojeg sam snimila baš za to putovanje, njegov simpatičan glas kidao je tišinu, a tekstovi o ljubavi i domovini podizali su mi raspoloženje koje je već na samom polasku bilo narušeno jakom kišom koja me je pratila od Splita sve do Zagreba.Bilo je negdje oko jedanaest i trideset, stigla sam u Zagreb no kiša je i dalje neumorno padala , željela sam put nastaviti vlakom Zagreb-Koprivnica, na kolodvoru simpatična djelatnica HŽ objasnila mi je vozni red odlaska i povratka na spomenutoj relaciji.Imala sam sat i pol vremena slobodnog. Vlak polazi u trinaest sati no nije mi to smetalo jer sam vrijeme iskoristila slikajući ono što mi se dojmilo.Moje prvo putovanje na relaciji Zagreb-Kprivnica, uzbuđenje je raslo, osjećala sam se poput školarca koji odlazi na ekskurziju u nepoznato, da, upravo tako.Kao književnicu zanimalo me apsolutno sve pa tako i pristup ljudi koji su bili putnici u kupeu, nije mi se bilo teško ukopiti u društvo jer sam komunikativna i vedra osoba no ipak priznajem da me iznenadila ljubaznost ljudi jer sam poznavajući neke iz unitrašnjosti imala dojam da su jako zatvoreni, opet nisam bila u pravu, na moju sreću. Ubrzo je došao kraj mog putovanja, na kolodvoru u Koprivnici dočekao me gospodim Stjepan Pongrac, predsjednik Udruge hlebinskih slikara i kipara naive, čovjek koji je po mom sudu i sudu mojih kolega jedan od vjernih slikara naive, čovjek koji nam je slikovito opisao s velikom dozom ljubavi svoj rodni kraj, kulturu življenja i prirodnu ljepotu koja okružuje Hlebine, Gabajevu gredu, Komatnicu i cijelu Koprivnicu. Stigla sam na cilj, prekrasno dvorište krasili su drveni kipovi starijih i novijih postava, a na sred dvorišta kolege slikari i kipari završavali su svoja djela.Prišla sam onako stidno i pozdravila sve prisutne među kojima sam imala dobro znane kolege koji su me srdačno dočekali. Spomenut ću kolegu Zvonimir Dangubić-Danga, njegovu suprugu Đurđu koji su svoju nesebičnost pokazali prema meni ipak strancu, poziv u njihov dom oduševio me, imala sam osjećaj da ih poznajem cijelog života. Načelnik općine Hlebine Hrvoje Gaži posebno se pobrinuo te me upoznao sa postavljenim drvenim sklupturama te mi je srdačno izrazio dobrodošlicu u ovo prekrasno maleno podravsko mjesto. Ostala sam zapanjena dobrodošlicom kolegica i kolega te domaćina koje sam prvi put vidjela, Gospođe Sanja Vrgoč, Adrijana Ribić, Martina Fuk, gospoda Rozvelt-Dodo Kapović, Miralem Alečković, Nano Prša, Zoran Ivić te mnogi drugi meni neznani , svoju plemenitost, gostoljubljivost iskazali su na poseban način samo da bih mi bilo ugodno u njihovu društvu. Noć je protekla u pjesmi i veselju nazočnih, u zraku se osjetio duh vedrine spomenutih ljudi kojima sam bila okružena.Iznenađena pozivom za dodjelu Zahvalnice pohitala sam ju primiti, bila sam izuzetno počešćena, zadnjih dvadeset godina u mom gradu humanitarno sam aktivna u mnogim Udrugama i sama sam predsjednica Udruge ¨Ognjište¨ koja okuplja slikare i književnike, bezbroj priznanja i nagrada krasi moj dom no zahvalnica iz Hlebina ima posebno mjesto i svaki pogled na nju vrati mi sliku ¨raja na zemlji¨. Bližio se kraj, meni jako tužan, zagrljaj je slijedio,zagrljaj rastanka dragih ljudi s kojima sam provela nezaboravno druženje. Gluho doba noći odzavnajlo je uz sitne kapi kiše. Na poćinak moralo se poći, utočistše ponudio mi je kolega, kipar Dražen Kuharović, njegova majka Katarina Ugrenović budna je čekala u Komatnicama moj dolazak gdje mi je ponudila smještaj u svom domu.Osjećala sam se kao doma, brižnost i ljubav gospođe Katarine zadužila me za jedno veliko Hvala! Jutro, rano buđenje priredio mi je veliki djetlić koji je jutarnji trening odrađivao baš na mom prozoru, ustala sam i uzela fotoaparat kako bih ga snimila no bio je brži od , što me jako rastužilo.Prva jutarnja kavica s pogledom kroz prozor na podravsku ravnicu oduzela mi je dah, poželjela sam ostati i uživati ove blagodati prirode no moje putovanje moralo je započeti, natrag u svoj grad.Zazvonio je mobitel, Zvonimir Dangubić-Danga, njegova supruga Đurđa i kolega Rozveli-Dodo Kapović na putu su Komatnici, stižu po mene kako bi me prevezli do Zagreba.Ostao je još jedan zagrljaj sa gospođom Katarinom i pogled na beskrajne ravnice. Sakrila sam suzu u kraj oka kako mi ne bih pomutila sliku koju nosim još uvijek, sliku ljepote Hlebina i ostalih krajeva kojima sam prošla. Shvatila sam zašto hlebinci ljubomorno čuvaju ovaj raj na zemlji kako ga nazvah moj prijatelj i kolega Stjepan Pongrac, sjetila sam se mog rodnog Zagvozda, samozatajan bio je dugi niz godina no Udruga Glumci iz Zagvozda ljepotu mog rodnog kraja, njegovu kulturu i plemenitost puka pokazali su svijetu. Danas, tko je jednom posjetio moj rodni Zagvozd rado mu se uvijek vrača. Ja ću se vratiti Hlebinama, svim spomenutim ljudima da kažem ponovno HVALA vam na plemenitosti, na ljubavi vašoj koja se iz vas poput lavine proljeva podravskim ravnicama.Bila bih presebićna kada svima ne bih rekla jedno veliko Hvala, za svaki topli zagrljaj i iskreni stisak ruke. Hvala mom kolegi i priajtelju Dangi, njegvoj predivnij supruzi Đurđi, Hvala kolegi i prijatelju Dodi, Hvala divnim ženama Sanji, Adrijani i Martini i na kraju,Hvala mom kolegi Stjepanu koji je uložio veliki napor kako bi moja malenkost ove godine bila sudionik na likovnoj koloniji Hlebinsko proljeće 2010. i ispunio moju želju da napokon vidim njegov rodni kraj.Kao slikarica i književnica ovaj putopis želim podijeliti sa Vama uz želju da se vidimo i slijedećih godina pritom razmijenjujući znaje, kulturu i nadasve prijateljstvo.Srdačan pozdrav iz drevnog grada Splita,

Slikarica i književnica
Julija Stapić Katić
U Splitu, 16.svibnja 2010.godine.

Dostavljeno: - Republika Hrvatska, Koprivnički-Križevačka Županija- Općina Hlebine- Udruga Hlebinskih slikara i kipara naive-Hlebine- Stjepan Pongrac- Adeijana Ribić- Zvonimir –Danga Dangubić

Moje nove slike

Moje nove slike možete pogledati ako kliknete na link Crkve Gospe od Karmela sa strane
Julija Stapić Katić

Zagvozd u suzi mojoj

Užgalo vrime u meni plamen
u duši gori ditinstva put,
gore u škripu
smokva i kamen
i vidnograd stari
dugo netaknut.

Cvili u meni prošlost rana
plamen je liže
iz srca mog,
o, grudo moja
razigrana
za sebe je tebe
stvorio Bog.

Užgalo vrime svitlo nemoći,
utrnilo snagu mladosti snene
o, kraju moj lipi
kroz mene kroči
pa zadrači mladost
i uspomene.

Julija Stapić Katić, kolovoz 2009.

Kako sam doživjela dodjelu nagrade za "Litnju žegu"

MEDOV DOLAC, 8. srpnja 2009.

KULTURNA MANIFESTACIJA U SPOMEN
HRVATSKOM KNJIŽEVNIKU

IVANU RAOSU (1921. – 1987.)

Program:

9:00 Okupljanje pred književnikovom rodnom kućom

10:00 Sveta misa zadušnica

10:30 Polaganje vijenca i govor prijatelja nad književnikovim grobom

11:00 Prigodni program

Uvodne riječi organizatora i prijatelja Raosovih dana

Video projekcija o životu i djelu Ivana Raosa

Dodjela književne nagrade Ivan Raos 2009. Miru Gavranu za najbolji monodramski tekst

Obrazloženje nagrade, članovi Prosudbenog povjerenstva

(Mara Pezo, prof. – predsjednica, Dr. Ana Lederer – stalni član, Milan Glibota – član, Branka Buljan, prof. – član, Mladen Vuković - član)

Marijana Pezo, Interpretacija nagrađene monodrame

Vlade Raos, Tvorcu „Nasmijanog neba“, u izvedbi guslara Ante Biočića

Ante Šućur, Izbor i interpretacija iz književnih djela Ivana Raosa

Ivan Bekavac Basić, prof., Lovreć u djelima Ivana Raosa, znanstveni osvrt

Suzana Budimir, Stazama Ivanovog djetinjstva, multimedijalni projekt

POKROVITELJI:

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Splitsko-dalmatinska županija

Općina Lovreć

Grad Imotski

VODITELJICA PROGRAMA:

Monika Pavlović, prof.

ORGANIZATOR:

Udruga Raosovi dani

Okupljanje pred rodnom kućom Ivana Raosa bilo je prema redosljedu programa. Domaćini su uzvanicima ponudili doručak, domaću puru sa kiselim mlijekom što je mnoge vratilo u djetinstvo. Mnogi okupljeni njih preko stotinu međusobno su se upoznavali, društvo je bilo ugodno kao da se odavno poznavali. Slijedio je odlazak na svetu misu te odlazak na vječno počivalište Ivana Raosa, na grobu ovog velikog književnika govrio je književnik Petar Gudelj uz nazočnost mnogih od kojih bi izdvojila, Mladen Vuković, novinar i književnik, prof.Suzana Budimir, prof.Branka Buljan, načelnik općine Lovreć,zatim Milan Glibota, Mara Pezo,Marijana Pezo, Ante Šućur, Miro Gvaran (dobitnik ovogodišnje nagrade Ivan Raos) sa suprugom i mnogi drugi,(da se ne uvrijede koji nisu imenovani).

Nastavljen je program ispred kuće koji je uistinu bio bogat, bio je iznad mojih očekivanja, (sve pohvale vrijednim članovima kao i samom organizatoru).Za stolom gdje smo svi zajedno sjedili bilo je iznimno ugodno svima, ali zaista svima, ljudi su se družili, pričali, svi smo mi došli iz raznih gradova i mjesta , spojio nas je a tko drugi nego Ivan Raos.

Među uzvanicima bio je i dr.don Jozo Čorić koji je okupljene nasmijao do suza svojim pričama iz života Ivana Raosa, s nijm se družio i dobro ga je poznavao.

Oko nas širila se pozitivna energija, kao da je sam Raos bio s nama, sretan što smo u njegovu Medovu Docu. I sama sam osjećala neku blagost ne zbog nagrade već ambijenta, osjećala sam se kao da sam u mom Zagvozdu, na mojoj stini.Dodjela nagrade počela je sa predstavljanjem nagrađenog Mira Gavrana, zatim určenje nagrade i obraćanje nagrađenog za najbolji monodramski tekst ¨Najluđa predstava na svijetu¨,

nagradu je uručila prof.Branka Buljan, predsjednica Udruge Raosovi dani, ne mogu ne spomenuti da sam rijetko gdje doživjela ovakvo gostoprimstvo, gospođa Buljan obilazila je svakog uzvanika, željela je biti sigurna da nam je ugodno, mada je bila okupirana novinarima, programom i mnogim drugim. Sljedeća nagrada bila je moja, nagrada za monodramski tekst ¨Litnja žega¨.Gospođa Branka uručila mi je nagradu, kristalnu ploču i dvije knjige sa posvetom. Kada su čitali moj tekst promatrala sam lica ljudi oko sebe, ljudi su sa zanimanjem slušali a ja sam bila presretna jer sam im izmamila osmjeh na licu, Pomislila sam, pa to je predivno,dosta smo zabrinuti, situacija u zemlji, borba za životom, ljudi naprosto više se ne smiju, a ja evo, izmamila sam im osmjeh na licu.Istiniti događaji, samo likovi promjenjeni, to je moja monodrama.Čula sam ljude oko sebe kako komentiraju, davali su mi ruku, čestitke su bile iskrene, a ja sam bila sretna, to je priča iz moga Zagvozda. Da životna priča ljudi kojih više nema, ja sam ih na tren oživjela, pomislila sam u sebi. Sati su se nizali, vrijeme je ručka, domaćini su iznijeli na stol, pečenu janjetinu, razna pića i kolače.Nastavak je slijedio, prema planu programa no ja nisam mogla još dugo ostati, na dodjelu nagrade bila je moja cijela obitelj, došli su mi prijatelji,to je bilo iznenađenje čak iz Zagreba kako bi nazočili ovom nesvakidašnjem danu.U meni je pomalo bio nemir, dva su sata a ja bi da vidim svoj rodni kraj, želim mu pokazati ovu nagradu, kao malo dijete osjećala sam se razdragano, ali sve sam to potiskivala u sebi. Zahvalila sam se svima, Bogu i samom Raosu, umjetniku i usmena pohvala je nagrada, ona mu daje snagu za dalje.Put moj nastavila sam prema kraju kako bi pronašla svoj mir i novu priču za sljedeću godinu.

Više fotografija iz Medova Doca-kliknite ovdje

Julija Stapić Katić

Nagrada Juliji Stapić Katić za "Litnju žegu"

Dragi narode, 08.07.2009. počinju Raosovi dani u Medovu docu s početkom u 9 sati.Ove godine ¨Književnu pohvalu¨ osvojila je Julija Stapić Katić za monodramu ¨Litnja žega¨.
Istog dana nagrada će biti ureučena našoj svestranoj umjetnici, što će biti medijski popraćeno.Svojim prisustvom uveličajte ovu svačanost.
Ante