Predstavljena knjiga Barešić

Točno u 11 sati održana je sveta misa zadušnica za sve poginule Hrvatske branitelje. Misno slavlje po prvi put u Zagvozdu predvodili su brača fra Vjekoslav i fra Hrvoje Lasić uz župnika don Jakova Cikojevića. U prepuoj crkvi Gospe od Karmela istog dana bilo je krštenje mještanina malog Jure Buljubašića. Zadivljujuće je bilo slušati propovijed braće fratara i našeg župnika. Domaćin Milan Tomičić ugostio je uzvanike u svom domu u zaseoku Tomičići.Poslije podne fratri su željeli obići mjesta stradanja svoje braće i mjesta stradanja nedužnih hrvata u Zagvozdu. U društvu Milana Tomičić, gosp. Ivana Lučić, prof. Marije Matošić i gosp. Julije Stapić Katić fra Vjekoslav i fra Hrvoje obišli su mjesto stradanja kod zaseoka Radići te Šuvarov dolac gdje se se tiho pomolili. Obišli su i zajedničku grobnicu ko groblja Gospa gdje su posjetili grob rano preminulog Joška Tomičića.
Predstavljanje knjige Miro Barešić autora fra Vjekoslav Lasić započelo je u 20.30 sati na Trgu glumaca u Zagvozdu. Knjigu se predstavilil: prof. Marija Matošić, gosp. Ivan Lučić, Josip Bepo Lozo – brigadir u miru, te autor knjige dr. Vjekoslav Lasić. Nazočnima obratili su se Gosp.Ante Franić u ime Društva štovatelja dr. Branimir Jelić te domaćin Milan Tomičić .Stihove iz ¨ U smrti se sniva¨ autorice Julije Stapić Katić a koja se nalazi u spomenutoj knjizi čitala je njena kći Anita Katić. U glazbenom dijelu programa nastupili su Marko Dodig Paško i Augustin Ago Kujundžić.
Program je vodio pjesnik Ante Nadomir Tadić-Šutra koji je izmeđuostalog pročitao nekoliko svojih pjesama prigodnih za ovu noć.
Dvijestotinjak okupljenih strplivo je slušalo svako izlaganje predstavljača i popratilo gromkim pljeskom. Sam autor je izjavio da je oduševljen odazivom i gostoprimstvom Zagvožđana.
I sama sam se osjećala ponosnom što pripadam mom Zagvozdu i sretnom što su braća fratri gostovali u mom rodnom kraju. Oduševljena viđenim zaželjela sam im sretan put i skori povratak nešto prije ponoći kad smo se rastali jer put povrata je dug a pola noći već je tu mada braći fratara i uzvanicima nije se žurilo željeli su ostati i uživati u društvu Zagvožđana koji su poznati širom svijeta po plemenitom srcu i gostoljubljivošću.
Julija Stapić Katić

Ima li smisla?

Putopis: Kolonija, Hlebinsko proljeće 2010.

Pišući o mnogim putovanjima po europi zapitala sam se zašto još nisam ništa napisala o rodnom mjestu mog kolege koji mi je slikovito opisao ljepotu svoje ravnice nazvavši to mjesto ¨raj na zemlji ¨ koji je ne tako daleko i ne baš tako nedostupno. ¨Ubrzo ćemo imati likovnu koloniju u mojim Hlebinama , pozvana si kao slikarica i književnica u mjesecu svibnju¨(kraj citata) pismeno mi se obratio kolega koji je jako dobro znao koliko mi je značilo posjetiti njegov rodni kraj. Dugo sam razmišljala o posjeti Hlebinama i samom gradu Koprivnici, željela sam vidjeti drage kolege te upoznati slikare i kipare naivce. Tokom dugih godina bivanja na likovnim kolonijama širom domovine za uho su mi zapele riječi, ljudi su rado pričali o prirodnim ljepotama Hlebina i okolice koja su Bogom dana, a koja su do 08.svibnja meni bila strana.. Došao je svibanj, moje rano putovanje tu je ispred mene, bit će dugo ali vjerujem isplatit će se.Sjela sam u auto naoružana fotoaparatom, perom i vlastitim očima, željela sam upiti sve pojedinosti, svu tu ljepotu koja me čeka tamo negdje na nepotnatim podravskim ravnicama. Ne mogu ne spomenuti CD Nane Prša kojeg sam snimila baš za to putovanje, njegov simpatičan glas kidao je tišinu, a tekstovi o ljubavi i domovini podizali su mi raspoloženje koje je već na samom polasku bilo narušeno jakom kišom koja me je pratila od Splita sve do Zagreba.Bilo je negdje oko jedanaest i trideset, stigla sam u Zagreb no kiša je i dalje neumorno padala , željela sam put nastaviti vlakom Zagreb-Koprivnica, na kolodvoru simpatična djelatnica HŽ objasnila mi je vozni red odlaska i povratka na spomenutoj relaciji.Imala sam sat i pol vremena slobodnog. Vlak polazi u trinaest sati no nije mi to smetalo jer sam vrijeme iskoristila slikajući ono što mi se dojmilo.Moje prvo putovanje na relaciji Zagreb-Kprivnica, uzbuđenje je raslo, osjećala sam se poput školarca koji odlazi na ekskurziju u nepoznato, da, upravo tako.Kao književnicu zanimalo me apsolutno sve pa tako i pristup ljudi koji su bili putnici u kupeu, nije mi se bilo teško ukopiti u društvo jer sam komunikativna i vedra osoba no ipak priznajem da me iznenadila ljubaznost ljudi jer sam poznavajući neke iz unitrašnjosti imala dojam da su jako zatvoreni, opet nisam bila u pravu, na moju sreću. Ubrzo je došao kraj mog putovanja, na kolodvoru u Koprivnici dočekao me gospodim Stjepan Pongrac, predsjednik Udruge hlebinskih slikara i kipara naive, čovjek koji je po mom sudu i sudu mojih kolega jedan od vjernih slikara naive, čovjek koji nam je slikovito opisao s velikom dozom ljubavi svoj rodni kraj, kulturu življenja i prirodnu ljepotu koja okružuje Hlebine, Gabajevu gredu, Komatnicu i cijelu Koprivnicu. Stigla sam na cilj, prekrasno dvorište krasili su drveni kipovi starijih i novijih postava, a na sred dvorišta kolege slikari i kipari završavali su svoja djela.Prišla sam onako stidno i pozdravila sve prisutne među kojima sam imala dobro znane kolege koji su me srdačno dočekali. Spomenut ću kolegu Zvonimir Dangubić-Danga, njegovu suprugu Đurđu koji su svoju nesebičnost pokazali prema meni ipak strancu, poziv u njihov dom oduševio me, imala sam osjećaj da ih poznajem cijelog života. Načelnik općine Hlebine Hrvoje Gaži posebno se pobrinuo te me upoznao sa postavljenim drvenim sklupturama te mi je srdačno izrazio dobrodošlicu u ovo prekrasno maleno podravsko mjesto. Ostala sam zapanjena dobrodošlicom kolegica i kolega te domaćina koje sam prvi put vidjela, Gospođe Sanja Vrgoč, Adrijana Ribić, Martina Fuk, gospoda Rozvelt-Dodo Kapović, Miralem Alečković, Nano Prša, Zoran Ivić te mnogi drugi meni neznani , svoju plemenitost, gostoljubljivost iskazali su na poseban način samo da bih mi bilo ugodno u njihovu društvu. Noć je protekla u pjesmi i veselju nazočnih, u zraku se osjetio duh vedrine spomenutih ljudi kojima sam bila okružena.Iznenađena pozivom za dodjelu Zahvalnice pohitala sam ju primiti, bila sam izuzetno počešćena, zadnjih dvadeset godina u mom gradu humanitarno sam aktivna u mnogim Udrugama i sama sam predsjednica Udruge ¨Ognjište¨ koja okuplja slikare i književnike, bezbroj priznanja i nagrada krasi moj dom no zahvalnica iz Hlebina ima posebno mjesto i svaki pogled na nju vrati mi sliku ¨raja na zemlji¨. Bližio se kraj, meni jako tužan, zagrljaj je slijedio,zagrljaj rastanka dragih ljudi s kojima sam provela nezaboravno druženje. Gluho doba noći odzavnajlo je uz sitne kapi kiše. Na poćinak moralo se poći, utočistše ponudio mi je kolega, kipar Dražen Kuharović, njegova majka Katarina Ugrenović budna je čekala u Komatnicama moj dolazak gdje mi je ponudila smještaj u svom domu.Osjećala sam se kao doma, brižnost i ljubav gospođe Katarine zadužila me za jedno veliko Hvala! Jutro, rano buđenje priredio mi je veliki djetlić koji je jutarnji trening odrađivao baš na mom prozoru, ustala sam i uzela fotoaparat kako bih ga snimila no bio je brži od , što me jako rastužilo.Prva jutarnja kavica s pogledom kroz prozor na podravsku ravnicu oduzela mi je dah, poželjela sam ostati i uživati ove blagodati prirode no moje putovanje moralo je započeti, natrag u svoj grad.Zazvonio je mobitel, Zvonimir Dangubić-Danga, njegova supruga Đurđa i kolega Rozveli-Dodo Kapović na putu su Komatnici, stižu po mene kako bi me prevezli do Zagreba.Ostao je još jedan zagrljaj sa gospođom Katarinom i pogled na beskrajne ravnice. Sakrila sam suzu u kraj oka kako mi ne bih pomutila sliku koju nosim još uvijek, sliku ljepote Hlebina i ostalih krajeva kojima sam prošla. Shvatila sam zašto hlebinci ljubomorno čuvaju ovaj raj na zemlji kako ga nazvah moj prijatelj i kolega Stjepan Pongrac, sjetila sam se mog rodnog Zagvozda, samozatajan bio je dugi niz godina no Udruga Glumci iz Zagvozda ljepotu mog rodnog kraja, njegovu kulturu i plemenitost puka pokazali su svijetu. Danas, tko je jednom posjetio moj rodni Zagvozd rado mu se uvijek vrača. Ja ću se vratiti Hlebinama, svim spomenutim ljudima da kažem ponovno HVALA vam na plemenitosti, na ljubavi vašoj koja se iz vas poput lavine proljeva podravskim ravnicama.Bila bih presebićna kada svima ne bih rekla jedno veliko Hvala, za svaki topli zagrljaj i iskreni stisak ruke. Hvala mom kolegi i priajtelju Dangi, njegvoj predivnij supruzi Đurđi, Hvala kolegi i prijatelju Dodi, Hvala divnim ženama Sanji, Adrijani i Martini i na kraju,Hvala mom kolegi Stjepanu koji je uložio veliki napor kako bi moja malenkost ove godine bila sudionik na likovnoj koloniji Hlebinsko proljeće 2010. i ispunio moju želju da napokon vidim njegov rodni kraj.Kao slikarica i književnica ovaj putopis želim podijeliti sa Vama uz želju da se vidimo i slijedećih godina pritom razmijenjujući znaje, kulturu i nadasve prijateljstvo.Srdačan pozdrav iz drevnog grada Splita,

Slikarica i književnica
Julija Stapić Katić
U Splitu, 16.svibnja 2010.godine.

Dostavljeno: - Republika Hrvatska, Koprivnički-Križevačka Županija- Općina Hlebine- Udruga Hlebinskih slikara i kipara naive-Hlebine- Stjepan Pongrac- Adeijana Ribić- Zvonimir –Danga Dangubić

Moje nove slike

Moje nove slike možete pogledati ako kliknete na link Crkve Gospe od Karmela sa strane
Julija Stapić Katić

Zagvozd u suzi mojoj

Užgalo vrime u meni plamen
u duši gori ditinstva put,
gore u škripu
smokva i kamen
i vidnograd stari
dugo netaknut.

Cvili u meni prošlost rana
plamen je liže
iz srca mog,
o, grudo moja
razigrana
za sebe je tebe
stvorio Bog.

Užgalo vrime svitlo nemoći,
utrnilo snagu mladosti snene
o, kraju moj lipi
kroz mene kroči
pa zadrači mladost
i uspomene.

Julija Stapić Katić, kolovoz 2009.

Kako sam doživjela dodjelu nagrade za "Litnju žegu"

MEDOV DOLAC, 8. srpnja 2009.

KULTURNA MANIFESTACIJA U SPOMEN
HRVATSKOM KNJIŽEVNIKU

IVANU RAOSU (1921. – 1987.)

Program:

9:00 Okupljanje pred književnikovom rodnom kućom

10:00 Sveta misa zadušnica

10:30 Polaganje vijenca i govor prijatelja nad književnikovim grobom

11:00 Prigodni program

Uvodne riječi organizatora i prijatelja Raosovih dana

Video projekcija o životu i djelu Ivana Raosa

Dodjela književne nagrade Ivan Raos 2009. Miru Gavranu za najbolji monodramski tekst

Obrazloženje nagrade, članovi Prosudbenog povjerenstva

(Mara Pezo, prof. – predsjednica, Dr. Ana Lederer – stalni član, Milan Glibota – član, Branka Buljan, prof. – član, Mladen Vuković - član)

Marijana Pezo, Interpretacija nagrađene monodrame

Vlade Raos, Tvorcu „Nasmijanog neba“, u izvedbi guslara Ante Biočića

Ante Šućur, Izbor i interpretacija iz književnih djela Ivana Raosa

Ivan Bekavac Basić, prof., Lovreć u djelima Ivana Raosa, znanstveni osvrt

Suzana Budimir, Stazama Ivanovog djetinjstva, multimedijalni projekt

POKROVITELJI:

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Splitsko-dalmatinska županija

Općina Lovreć

Grad Imotski

VODITELJICA PROGRAMA:

Monika Pavlović, prof.

ORGANIZATOR:

Udruga Raosovi dani

Okupljanje pred rodnom kućom Ivana Raosa bilo je prema redosljedu programa. Domaćini su uzvanicima ponudili doručak, domaću puru sa kiselim mlijekom što je mnoge vratilo u djetinstvo. Mnogi okupljeni njih preko stotinu međusobno su se upoznavali, društvo je bilo ugodno kao da se odavno poznavali. Slijedio je odlazak na svetu misu te odlazak na vječno počivalište Ivana Raosa, na grobu ovog velikog književnika govrio je književnik Petar Gudelj uz nazočnost mnogih od kojih bi izdvojila, Mladen Vuković, novinar i književnik, prof.Suzana Budimir, prof.Branka Buljan, načelnik općine Lovreć,zatim Milan Glibota, Mara Pezo,Marijana Pezo, Ante Šućur, Miro Gvaran (dobitnik ovogodišnje nagrade Ivan Raos) sa suprugom i mnogi drugi,(da se ne uvrijede koji nisu imenovani).

Nastavljen je program ispred kuće koji je uistinu bio bogat, bio je iznad mojih očekivanja, (sve pohvale vrijednim članovima kao i samom organizatoru).Za stolom gdje smo svi zajedno sjedili bilo je iznimno ugodno svima, ali zaista svima, ljudi su se družili, pričali, svi smo mi došli iz raznih gradova i mjesta , spojio nas je a tko drugi nego Ivan Raos.

Među uzvanicima bio je i dr.don Jozo Čorić koji je okupljene nasmijao do suza svojim pričama iz života Ivana Raosa, s nijm se družio i dobro ga je poznavao.

Oko nas širila se pozitivna energija, kao da je sam Raos bio s nama, sretan što smo u njegovu Medovu Docu. I sama sam osjećala neku blagost ne zbog nagrade već ambijenta, osjećala sam se kao da sam u mom Zagvozdu, na mojoj stini.Dodjela nagrade počela je sa predstavljanjem nagrađenog Mira Gavrana, zatim určenje nagrade i obraćanje nagrađenog za najbolji monodramski tekst ¨Najluđa predstava na svijetu¨,

nagradu je uručila prof.Branka Buljan, predsjednica Udruge Raosovi dani, ne mogu ne spomenuti da sam rijetko gdje doživjela ovakvo gostoprimstvo, gospođa Buljan obilazila je svakog uzvanika, željela je biti sigurna da nam je ugodno, mada je bila okupirana novinarima, programom i mnogim drugim. Sljedeća nagrada bila je moja, nagrada za monodramski tekst ¨Litnja žega¨.Gospođa Branka uručila mi je nagradu, kristalnu ploču i dvije knjige sa posvetom. Kada su čitali moj tekst promatrala sam lica ljudi oko sebe, ljudi su sa zanimanjem slušali a ja sam bila presretna jer sam im izmamila osmjeh na licu, Pomislila sam, pa to je predivno,dosta smo zabrinuti, situacija u zemlji, borba za životom, ljudi naprosto više se ne smiju, a ja evo, izmamila sam im osmjeh na licu.Istiniti događaji, samo likovi promjenjeni, to je moja monodrama.Čula sam ljude oko sebe kako komentiraju, davali su mi ruku, čestitke su bile iskrene, a ja sam bila sretna, to je priča iz moga Zagvozda. Da životna priča ljudi kojih više nema, ja sam ih na tren oživjela, pomislila sam u sebi. Sati su se nizali, vrijeme je ručka, domaćini su iznijeli na stol, pečenu janjetinu, razna pića i kolače.Nastavak je slijedio, prema planu programa no ja nisam mogla još dugo ostati, na dodjelu nagrade bila je moja cijela obitelj, došli su mi prijatelji,to je bilo iznenađenje čak iz Zagreba kako bi nazočili ovom nesvakidašnjem danu.U meni je pomalo bio nemir, dva su sata a ja bi da vidim svoj rodni kraj, želim mu pokazati ovu nagradu, kao malo dijete osjećala sam se razdragano, ali sve sam to potiskivala u sebi. Zahvalila sam se svima, Bogu i samom Raosu, umjetniku i usmena pohvala je nagrada, ona mu daje snagu za dalje.Put moj nastavila sam prema kraju kako bi pronašla svoj mir i novu priču za sljedeću godinu.

Više fotografija iz Medova Doca-kliknite ovdje

Julija Stapić Katić

Nagrada Juliji Stapić Katić za "Litnju žegu"

Dragi narode, 08.07.2009. počinju Raosovi dani u Medovu docu s početkom u 9 sati.Ove godine ¨Književnu pohvalu¨ osvojila je Julija Stapić Katić za monodramu ¨Litnja žega¨.
Istog dana nagrada će biti ureučena našoj svestranoj umjetnici, što će biti medijski popraćeno.Svojim prisustvom uveličajte ovu svačanost.
Ante

Životopis Julija Katić

Svestrana umjetnica Julija Stapić-Katić rođena je 23 rujna 1964 u Zagvozdu. Slikarstvom se predstavila javnosti prije petnaestak godina te iza sebe ima dvanaest samostalnih i preko dvadeset skupnih izložbi sirom Hrvatske. Godine 2003, Julija je izdala i prvijenac zbirke pjesama pisane na pučkom jeziku koji potječe iz srednje dalmatinske zagore, zbirka je nazvana "Montenense moj", to ime 533 godine nosio je njen rodni kraj Zagvozd, 2007 godine izlazi i druga zbirka pod nazivom ¨STINA¨ posvećena ljudima i običajima,njenog rodnog mjesta, dragim prijateljima i onima koji nažalost više nisu među živima, a pisana poezija takođe je na pučkom jeziku.

Julija je tajnica i rizničarka u HČSP stranci,članica je Udruga HDV-1941-1945,zatim udruga, Sveti Jure- Priko (počasni član), Likovna Udruga Krgu-Dugi rat, Udruga Zagvožđana Split, HKD Napredak te likovna Udruga Branitelja oboljelih od PTSP gdje svake godine na likovnoj koliniji daruje svoje radove za obranu hrvatskih branitelja i generala. Prošle godine Julija je sudjelovala u humanitarnim akcijama, sredstvima od prodaje slika izrađen je križni put u Općini Podstrana te je kupljen vrijedan aparat bolnici Križine odjel kardiologije. U mnogim Udrugama je aktivna te se humanitarno istječe gdje god je to potrebno, za što je dobila i bezbroj priznanja, njena nesebičnost je njena vrlina i to joj čini zadovoljstvo. Julija je vesela, samozatajna i plemenita duša koja svoju ljubav poput bisera prosipa svugdje oko sebe.

Julija je veliki dio svog rada posvetila i nezbrinutoj djeci o kojima je i pisala u svojoj zbirci pjesama ¨STINA¨ koja je javnosti predstavljana u rujnu 2007. godine u splitskoj Pinakoteci Gospe od Zdravlja. Zbirka pjesama ¨Stina¨postigla je znatno veliki uspjeh kako među čitateljima tako i u raznim medijima.Julija trenutno priprema i treču zbirku pjesam pod nazivom ¨Moja svatost¨ i monodramu pisanu na pučkom jeziku koje će javnosti predstaviti ove godine, ista će biti predstavljena i na Raosovim danima ove godine. Zadnjih osam godina Julija je iznenadila javnost kada se predstavila sa rijetkim radovima a to su kamene makete srednjovjekovnih crkvica i kućica kako bi svijetu pokazala ljepotu naše stare arhitekture, s tim je potaknula mnoge naše iseljenike o povratku na ognjište ili ih je barem podsjetila na trenutke djetinstva provedene na tim područjima.Svojim radom predstavila se javnosti Moliških hrvata u Italiji, pokrajina Molise prošle godine te iseljenim hrvatim u Švedskoj kako bi širila prijateljstva i kulturu svoje domovine.Julija Stapić Katić majka je troje djece, živi i radi u Splitu.

Sajam Gast

Na splitskom Žnjanu održati će se SAJAM GAST od 04 do 08.03.2009.godine. Radno vrijeme sajma je od 09,30 do 19,00 sati.
Uorganizaciji TZ Splitsko -dalmatinske Županije biti će predstavljeni i radovi u kmenu te slike i objavljene knjige Julije Stapić Katić.Pradstavljeni motivi slikom i riječju su iz Zagvozda.
Svi zainteresirani mogu doći i vidjeti na štandu Turističke zajednice Spl.-dalm.Županije, štand br. 11,hala-pavilion br. 5.

Dimna kužinica

Otpuva je vitar lepušinu,
utrnijo vatru na kominu,
svu je tugu
zbijo u kužinu,
rđav bronzin
na komaštran cvili
di su oni
šta su iz njeg jili.

Prašnjav bijac
na tlevu se smota,
davno nekom
on bijo je dota,
puvajku je
ožeg zagrlijo,
a pod mažon
tronožac se skrijo,
bidnom crvi
noge izbužgale
jedva da su
još uspravno stale.

Otpuva vitar
i lug sa komina,
otpuva je
i cripnju gori s greda
brez čejada
ostala kužina
pa sad komin
u nebo vedro gleda.

Ne vonjadu
na kruv dani više
ni na zeje, suđuk, divenicu,
rđav bronzin
oplakuju kiše
a ja moju
dimnu kužinicu.

Šta ću Bože
reć ćeri, šta sinu
kad požele vidit didovinu,
oče li i mene
izdat moje stine
ka ja njizi
zbog klete tuđine.

Julija Stapić Katić

Split, 16.07.2008.

Umjetnošću do ključa istine i slobode

¨Umjetnošću do ključa istine i slobode¨ naziv je humanitarne aukcije umjetnina koja će se održati u Kristalnoj dvorani hotela The Westin u Zagrebu, dana 10.prosinca 2008.godine s početkom u 20,30 sati.

Sav prihod od ove aukcije biti će namjenjen za obranu hrvatskih branitelja.

Umjetnički rat s dijetlom, kistom i perom

Hrvatski vojni invalidi, hrvatski branitelji Domovinskog rata osnovali su radionicu u zajednici županijskih udruga HVIDR-e pod nazivom, HVIDRI-na likovna radionica.

Radionica je dugi niz godina bila zamisao gosp.Antuna Ferbežara-Tonča,branitelja, invalida domovinskog rata,umjetnika, čovjeka koji se borio za slobodu voljene Domovine no svoju borbu nastavio je i u miru te je svojom inicijativom okupio vojne invalide, branitelje i goste da povedu rat dijetlom, kistom i perom. Svoju zamisao ne bih mogao pretočiti u stvarni tok bez zaslužnih ljudi koji su bili i ostali najveća potpora spomenutoj radionici, a to su: Predsjednik HVIDR-e gosp.Josip Đakić koji je svake godine prisutan stvaralaštvu u radionici i na taj način daje podršku umjetnicima kako bi ustrajali u borbi za svoj cilj.

Vrijedno je spomenuti drage ljude koji su na svojim leđima iznijeli sav teret kako bi radionica dobila sunčev sjaj, a to su: Gosp. Ivan Vulić, gosp.Antun Spajić, gosp.Josip Periša, gosp. Zlatko Plazibat te mnogi drugi (neka se ne uvrijede što ih nisam spomenula).

Likovnoj radionici koja je održana i ove godine u Zadru 20. studenoga 2008.g. prisutni su bili branitelji iz mnogih gradova lijepe naše, kao gost odazvala sam se po drugi put za redom na poziv gosp. Ivice Marina, branitelja, slikara i voditelja naše grupe iz Splita i okolice.

Osvrnula bi se na naziv ove vrijedne aukcije i postavila pitanje: Gdje je ključ istine i slobode?

- Zajedno ga potražimo svojom nazočnošću na ovoj humanitarnoj aukciji,obranom hrvatskih branitelja pomozite nama, njima i na kraju sami sebi, s tim ste dali podstrek ovim nesebičnim ljudima od kojih je veča samo plemenitost njihova.Meni je bila čast biti im gost već drugu godinu, slušati i gledati ih s kojom ljubavlju i pažnjom stvaraju vrijedna djela, začuđeno sam promatrala njihov optimizam koji sam upijala kao maleno dijete slatki sok od voča.

S toga me čude pojedini negativni pogledi put branitelja, a trebali bismo ih gledati posramljeno jer oni su ti koji su nam dali slobodu, nama, našoj djeci, dali su nam sebe, pa evo prilike da im na neki način uzvratimo ljubavlju za njihovu veliku ljubav.Oni bi nam trebali biti svetost,izvukli su nas iz tame i dali nam put i kao što vidimo tim putem i sada nas vode, a to je put ljubavi i mira, humanosti i solidarnosti.

Vrijedna djela nstala u ovoj radionici biti će predstavljena javnosi i Vama, stoga dođite i uvjerite se u ovaj kratak opis, potvrdite svoju nazočnost do 08. prosinca 2008.godine

( ponediljak) na brojeve:

Tel: 01/ 2395 104

Fax: 01/ 2303 074

Ili na e-mail: hvidra@hvidra.hr

Slikarica i pjesnikinja

Julija Stapić Katić

U Splitu,25.studenoga 2008.godine

Humanitarna aukcija za obranu branitelja

Humanitarna aukcija umjetnina s nazivim ¨Umjetnošću do ključa istine i slobode¨ biti će održana dana 10.prosinca(srijeda) 2008.godine u Kristalnoj dvorani hotela The Westin u Zagrebu s početkom u 20,30 sati. Aukciju organizira Zajednica županijskih zajednica udruga HVIDR-a RH pod visokim pokrovteljstvom predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor i ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a sav prihod aukcije namjenjen je obrani hrvatskih branitelja.
Pozivaju se svi da pomognu u realizaciji ovog humanitarnog projekta.
Vašu nazočnost potvrditi možete do 08.prosinca 2008.god. na brojeve tel. 01/2395-104
fax. 01/2303-074
ili na e-mail: hvidra@hvidra.hr
Na ovoj humanitarnoj aukciji umjetnina biti će predtavljeni radovi Julije Stapić Katić koja je i ove godine četiri svoja rada donirala za obranu branitelja.Posjetitelji će dobiti kataloge u kojima je pisanom riječju i slikama predstavljena slikarica iz Zagvozda.

Prijavite svoj dolazak, ovo su vrijedna djela umjetnika branitelja, moj doprinos s ponosom ističem, dvije godine za redom sam s tim ljudima na koloniji i uvijek ću se rado odazvati, biti uz njih meni je to čast.
Julija

LITNJA ŽEGA 5.DIO

Palo sunce iza Bijakove, cvrčci pivadu zadnju lantaniju a pod kostejon dvi živice stina još vrile da moreš jaje ispeč.Ošla Jurka spratit ovce utor, vabi kenjca,a kenjac se razigra po guvnu i ne benda on šta Jurka govori.- Odnjo mi te lipi đava, vamo dolazi, platit ćeš ti meni, viče Jurka iz sveg glasa, ma cilo je selo čuje, ali kenjac po svome, neće u pojatu, a nije lud, ko more po ovoj paklenoj žegi ukući stat.Čula Mare galamu pa se popela do guvna:-A šta je beno, šta ti je kenjac kriv, šta si se narajcala, puščaj živinu da uživa, onoga mi Boga tebi je ova žega spržila možđane, kad mu dođe uče on isam. Nego, aj dođi amo pod kosteju,ispekla san uščipaka, ma nisi vake jila, reče njoj Mare ali nako ispomukla.Jurka je pogleda i kaže: eto me aj ti sidi, iđen onoj nesriči dat večeru, odnit će ga đava s bukaron u konobu pa će jopeta prilivat, a on kad pojide iđe leć pa će manje popit.
Sila Mare i čeka, ka u nika doba eto ti Jurke, na njoj vuštan o mosuline i nika škura bluza, tare ruke o traveršu, odveza šudar o latenice pa sunjizin otra sebe po obrazin, jopet ga meče na glavu i veže ispod pletenica. Lipa je žena i lipo se drži za svoje godine, rečine bokolice ki da su nove, čuva ji Jurka jerbo su joj uspomena namater, Sida do Mare i reče: Ženo moja sva san ti se uspotila dok san namirila beštiju i onoga moga benu, znaš šta mi reče, : a šta je, kud ti se žuri, zakasnit češ namisu, a ja mu kažen: eto sidit ću tute u ute gledat.
Gleda je Mare a đava njoj mira neda, bocne Jurku ki da neće: dobro ti je čovik i reka, nego i jon se jedva čeka đavla rišit iskuće, ima svoj mir.Pogleda je Jurka ispo obrva a oči joj se cakle, ma grijota je reč, ima lipe oči nika modra boja,a obrazi rumeni ki u mlade divojke,izvadi iz traverše nekoliko oraja i metne ji na kamen, Mare je gleda i reče:šta ti je beno oli nečeš probat uščipke, a Jurka njoj: eto ji tebi, dovde se čuje užegla mast, nebi ti ji ni pas ijo, podmota glavu pa se usebi nasmije da je Mare nevidi, misli ona, e bockala si ti mene cilo popodne, eto ti sad. Dade ona Mari oraje i uze uščipak: ajde ne rajcaj se, mogli su ti iboji bit, nego slušaj, umro je jutros rodijak mi Marko, Bog mu da pokoj. Moga Ivana je on spasijo kad je biža za meriku, nemogu mu ja to nikad zaboravit,iču sutra na molitvu, a mogla si i ti, ti boje znaš rozarije molit, nego, ko će mi spračat živinu sedan dana, oni moj beno nezna ni sebi dat jista a kamoli živini.Gleda je Mare pa reče: nije da ja nebi til ić nego ko će me izvuć do gorika, neće noge ženo moja slušaju, ajde vidit ćemo sutra. Jurka se ništa zamislila a Mare je upita: šta ti je, šta sad kutriš, Jurka je pogleda pa reče: sitila san kad je pokonji Ante umro, sičaš se ti, eto sad su dvojica ošla.Nu, umro Ante a Marko, Pere i Ivan došli čuvat ga cilu noć, bili su cili život zajedno, skupa pili, skupa radili a skupa se i odgojili. Žalosni njizi trojica cilu su noć oplakivali i sićali se mojega pokonjeg Ante. Tamoka pri zoru ošla cila demejana vina, Marko, Pere i Ivan ženo moja počeli pivat gange, pivadu oni ali, nije to, to, vali četvrti glas, gledaju oni pokonjega Antu, a Marko reče Peri, aj ti sute strane a ja ću suove, nauzgorimo ga zera,šta udi šta neće pivat, vali nan četvrti, a ti Ivane započni.Zapivali su ženo kliko ji je grlo nosilo, digla se čeljad, pripali se, ma ko će o stida, mrtac ukući a oni manitaši pivadu. Berekini, ma zna njizi cilo selo ali sramota judi žalosni. Dugo se je to pričalo, u devet sela se pročulo, a eto jutros Marko ode, ostala su ženo još dvojica.
Mare je gleda, podiže traveršu pa se otra po licu, ma di se neći sičat ženo moja, nego ža mi je jadnoga Marka, bijo je ki kruv šta se jide, kliko puta mi je polijo loze kad bi svoje poliva, a moj Jozo kad bi doša isplta on bi mu reka, menoj Jozo odit uloze, ja san ti ji polijo, e Bog mu da ijadu pokoja.
Bijo je berekin ki momak,nema cure kojon nije iša a nije ni on zna koju voli, eno Bog je da da oženi nako dobru ženu, vridnu sirotu, ma bijo je i on vridan i dušon dobar reče Mare i uzdane.Razgovor prikine Tone, čula je i ona da je Marko umro, znala je di su Mare i Jurka pa se sa vrja košiluka spustila da sunjima sidne i pročakula. Tone je bila mlađa od Mare i Jurke nikolko godina ali dobro su se slagale, gleda je Jurka pa reče: lip ti je taj vrčolet Tone, vidi je Mare, eto ti je đavle ki da ništa ne radi, vidi njoj kotulu i bluzu, bili se ki labud. Tone se nasmija pa reče: aj Jurka đavlu, pušči me na miru, ovo san se prisvukla da ne smrdin po ovcan, došla san malo sidit pa ću ić leć, nego reci mi imaš li mi dat malo kvasa za kruv, probile su mi se načve pa bi uzela tvoje dosutra.Izmela san mliko a brte i mečaja mi nije ki prije, morat ću odnit Milanu da mi učini drugu dok još more a kad ode i on ko će nan činit mečaje i načve kad niko više to ni nezna radit.Jurka je gleda i reče: a je, je, Tone moja, ova omladina danas ništa neće niti znadu, ajde kad pođemo ća dat ću ti kvasac i načve, ja san jutros kruv ispekla pa mi netribaju.Digle se Mare i Jurka, diže se i Tone, Jurka će Toni:čula si da je Marko umro, Tone jedva reče, ma jesan, čula san, Jurka će jopet: eto ode još jedan, a ko će sad njemu pivat, vidin ja da je i tebe žalost ujtila, i tebi je na silo dolazijo kažu, ma u Jurki uvik đava, neda njoj mira, mora ona bocnit jerbo bi pukla ki mijur.
Julija Stapić Katić

Moji dojmovi iz Jajca

Na susretima sam srela i našeg Petra Gudelja, kada sam pročitala svoje stihove posvećene Zagvozdu, Petar mi se obratio čestitkom i upitao kako to da me nije bilo u kraju nedavno gdje su pozvani mnogi književnici, isto pitanje postavio je i Petar Vulić kada je bio u Zagvozdu našem jednom književniku. Što reći, nitko me pozvao nije, očito moja djela nisu dostojna no meni je bitno da su prepoznata među velikim književnicima koji me pozivaju i koji pišu kritike o mom stvaralaštvu. Meni je bitno da sam svoj Zagvozd predstavila u najboljem svijetlu u srcu Jajca, mnoge kolege su mi pružali ruku kada sam sa pozornice pročitala stihove Montenense moj, koji su objavljeni u mojoj prvoj zbirci.

Julija

Šopovi dani na Plivi

Književna manifestacija 'Šopovi dani na Plivi 2008.' okupila je mnoge kulturne poslenike, književnike prvenstveno, kako bi se vratile emocije, položilo cvijeće na spomenik velikanu pjesničke riječi Nikoli Šopu (Jajce, 19. kolovoza 1904. - Zagreb, 2. siječnja 1982.). Niti jedan pjesnik nije s takvom lucidnošću, jednostavnošću, zadivljujućom smjelošću, pomirio opću potrebu čovjekovu i Boga u njemu, kao opće i vječito. Zato se i hodočasti Jajcu, u Šopovu čast, kako bi se skrenula pozornost, kako se ne bi zaboravio veliki pjesnik, i kako bi se nekom novom laureatu dodijelila počast za pjesnička umijeća.- Kaže Fabijan Lovrić. Među mnogobrojnim umjetnicima bila je i naša Julija Stapić Katić. Tako se na ovom pjesničkom predstavljanju našao i naš Zagvozd.Hvala Juliji za još jedno predstavljanje Zagvozda, a nazočili su još ovi umjetnici – pjesnici:Ivan Kordić, Alma Fadil Obad, Amir Talić, Ivan Maras, Branko Serdar, Dragan Mučibabić, Ervin Jahić, Esmir Salihović, Fabijan Lovrić, Fadila Nura Haver, Franjo Bratić, Fuad Kovač, Hadžem Hajdarević, Husein Dervišević, Ivo Krešić, Josip Kurevija, , Kimeta Čaušević, Krunoslav Šetka, Ljiljana Tadić, Mile Stojić, Milo Jukić, Nermina Omerbašić, Ozrenka Fišić, Petar Gudelj, Radmilo Radovanović, Samir Tahirović, Senada Zavidagić, Sonja Jurić, Stjepan Zelenika, Suvad Alagić, Suzana Lovrić, Tomislav Marijan Bilosnić, Tvrtko Klarić, Vesna Hlavaček, Zoran Kršul i Dragan Marijanović.

Ante Milić

Zagvožđani u Mundimitru

Šestog kolovoza oko tri sati noći stigli su u Mundimitar naši dragi prijatelji, to jest umjetnica Julija Stapić Katić sa svojom obitelji. Isplanirali smo nadolazeće dane da gostima tokom boravka u Mundimitru bude ugodno i da posjete što više mjesta. 06.08 Taj isti dan išli smo pješice u posjet starom mjestu nazvan Selo udaljen od zavičaja tri kilometra, tu se nalazi kapela posvećena svetoj Luciji. Selo je mjesto gdje su naselili prvi slavenski narodi. 07.08 Uranili smo i krenuli u posjet nedalekom gradiću Celenza sul Trigno u pokrajini Abruzzo, tu je bila fešta jer zaštitnik grada je sv Donat i tako smo vidjeli kako građani slave svog svetca. 08.08 Nismo odustali posjetiti crkvu Santa Maria la Nova (sveta Marija la Nova) u Palati, koju su sagradili iz temelja ljudi iz Dalmacije, a na ploči koja stoji ispod volte glavnog ulaza latinski piše: «HOC PRIMUM DALMATIAE GENTES INCOLUERE CASTRUM AC A FUNDAMENTIS TEMPLUM EREXERE ANNO MCXXXI» u prijevodu: «LJUDI IZ DALMACIJE PRVI NASELIŠE OVAJ GRAD I IZ TEMELJA SAGRADIŠE OVAJ HRAM 1531. GODINE». Nakon posjete crkvi, uz put smo se zaustavili u Acquaviva Collecroce (Kruć) tu smo sreli gospodićnu Antonellu i mladog gospodina Massimiliana, koji su tom prilikom bili naši vodići. U Kruću smo posjetili privatnu kuću gdje je XIX stoljeća živio profesor Giovanni De Rubertis, koji se u to vrjeme dugo dopisivao s profesorom Medom Pučićem otkrivačem slavenske oaze u Italiji. De Rubertis tada je naručio, nepoznatom slikaru, da mu u gornjem dijelu četiri zida jedne sobe nacrta ukratko; polazak, iskrcavanje, smještaj te prve kućice. Veliki postotak puka Kruća, uopće niti nezna da postoji takva vrijednost iz povijesti. Obišli smo i mještanu crkvu Santa Maria Ester (sv Marija Ester) gdje su sačuvane nekoliko starih ploča o povijesti Kruća. Jedna od njih je jako zanimljiva jer u cijeloj kugli svijeta ih postoji koji desetak, nazvana: «čarobna ploča», zbog njenih isklesanih riječi koje se mogu pročitati ravno i okomito. Kruć je jedini grad koji nije sagrađen na vrhu brda, nego kao i svi ostali gradići, po izgovoru se razlikuje u odnosu na Mundimitar i Filić (San Felice del Molise). Kruć ima stvarno vrlo zanimljivu povijest. Nažalost nismo uspjeli posjetiti Filić, bili smo samo za tren jedno veče. 09.09 Upoznali smo dr. Nevia Šetića, državnog tajnika u ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Hrvatske, koji je bio gost počasnog konzula Hrvatske geom. Antonia Sammartina. 10.08 Pratili smo staru igru pljočaka koja se igrala u stara vremena. 11.08 Uspeli smo se na vrh jednog brda nazvan Ždrila i tu guštali panoramu gradića te cijelu dolinu Dolca do rijeke Trigno (Trinjo). Obišli smo povjesnu jezgru Mundimitra i njegove karakteristične uske uličice te prolaze ispod kuća. Gosti su bili oduševljeni i iznenađeni, nalazili su se u tuđoj zemlji slušajući staru slavensku riječ, nije im bilo jasno da nakon 500 godina povijesti, tu se još i dan danas sačuvao stari jezik koji nema turcizma i nije bio vezan sa domovinom. 12.08 Posjetili smo Svetište Santa Maria di Canneto, «Bogorodica osmjeha». Sadašnja crkva potječe iz XI-XII st. U blizini crkve pronađena je stara rimljanska vila, dokaz da je mjesto Canneto postojao u rimljanskoj dobi. 13.08 Današnji dan posvetili smo pripremi paradajz sosu na domaći način a popodne Julija je naslikala jedan portal, koji nam je ostavila za uspomenu. 14.08 Izlet u Torrebruna «pokrajina Abruzzo» i pik-nik na otvorenom. Za kraj, posjetili smo Schiavi d'Abruzzo (Skjavi Abruca) i vjetrenjače koje se nalaze na 1350 m nadmorske visine. 15.08 Vrijeme je nemoguće brzo proletjelo, preumorni no zadovoljni naši su gosti u jutarnjim satima krenuli na put za domovinu.

Gabrijele Romagnoli

Više slika na: http://picasaweb.google.hr/zagvozd/JulijaUItaliji#

Posjeta Mundimitru

Prilikom posjeta gradu Mundimitru gdje žive Moliški hrvati, pokrajina Molise u Italiji, izdvojila sam nekoliko fotografija koje je snimio Gabriele Romanjoli koji je bio naš domaćin. Među fotografijama možete vidjeti i klapu Pasika iz Omiša koja je gostovala zajedno sa gradonačelnikom Omiša u hrvatskom gradovima, Filić i Mundimitar, zatim ovdje se mogu vidjeti i sredovjekovne kuće u samom gradu koje su na sreću očuvane i koje mnogo govore o hrvatima koju su prije 500 godina doselili, na moju sreću vidjela sam i fotografije o kojima ću pisati kao i o svemu što smo tamo doživjeli(lijepoga) koje su skrivene daleko od očiju javnosti, a mi koji smo došli iz dalmacije jedini smo imali čast to vidjeti...One se nalaze u privatnom vlasništvu te čak ni puk grada Kruća za te vrijedne slike ne zna, ali meni je bila čast što nas troje moglo je to vidjeti i uživati u toj ljepoti...Hvala tim dragim ljudima, Hvala Gabiju i ubrzo ćete vidjeti više teksta i slika kako bi upoznali te predivne ljude i njihove gradove.
Julija Stapić Katić

Moje putovanje u Švedsku

Dana 11. lipnja 2008. Drštvo Poljičana Sv.Jure-Podstrana otputovalo ne na uzvratni posjet u Švedsku gdje su boravili do 22. lipnja 2008. godine.
Domaćini, kulturno Društvo u gradu Vesterasu svečano su nas dočekali te smo osim njihova grada posjetili i druge gradove u kojima borave Hrvati iseljenici, posjetili smo hrvatska društva i domove, koji djeluju preko 40 godina te katoličku crkvu u Stockholmu gdje smo se predstavili pjesmom i poljičkom narodnom nošnjom .
Klapa Porat- Podstrana izmamila je osmjeh i suze na licima naših iseljenika, moja malenkost je imala čast da predstavim žensku poljičku narodnu nošnju švedskoj publici i hrvatskim iseljenicima, bila sam presretna,da se kao zagvoško dijete pojavim u toj predivnoj nošnji.
U Hrvatskom društvu Zagreb u Hallstahammaru priredili smo svečanu večeru za mnoge uzvanike. Švedsko društvo i iseljeni Hrvati uživali su u specijalitetima koje sam osobno spremala, a to su: pašticada s njokima, bakalar na bjanko, te naše dalmatinske fritule koje su nestale u trenu.
Nas desetak iz spomenute Udruge za vrijeme boravka ušli smo u duše i srca svih koji su nas upoznali, njihovu radost i sreću prekinula je tuga zbog rastanka 22. lipnja 2008. kada smo morali poletjeti natrag u našu Domovinu.
Suze i uplakane oči švedskog kulturnog društva i Hrvata iseljenika pratile su nas do samog poletanja, no to nije kraj, rekli smo sebi, ovo je jedan novi početak dugog, dugog prijateljstva.
Posadili smo drvo prijateljstva ispred zgrade županije u gradu Vesterasu, pratit ćemo njegov rast iz godine u godinu jer ovo je druženje neraskidivo.
Let iz Vesterasa bio je preko Londona gdje smo boravili jedan dan kako bi nakratko obišli uži dio grada gdje smo napravili zajedničku fotografiju za sjećanje na ove nezaboravne dane.
Utorak jutro probudili su me pozivi dragih ljudi koju su ostali daleko od naših očiju, a blizu naših srca, naših misli,Svjetlana, Duda, Milena, Meho,Nensi, Ivo, Petar, Milica, Veljko, Milan, Ratko,Vesna, Ana,Mladen,Karlo, Stjepan,Ivan, Hrvatsko društvo u Stockholmu, vaši muževi i žene, vaša djeca dali su nam toliko ljubavi da jedva čekamo da se ponovno vidimo, neke ćemo ubrzo sresti sljedećeg mjeseca što nas posebno raduje.
Hvala kulturnom Društvu Tillsammans iz grada Vasterasa, koji nas je pozvao i ugostio. Hvala Vama dragi prijatelji i Hvala Društvu Poljičana Sv. Jure-Podstrana što me učinio bogatijom za ovakva prijateljstva.


Julija Stapić Katić

Fotografije pogledajte klikom na sliku sa strane "Julija u Švedskoj"

Još o zbirci "Stina"

Preporučam zainteresiranima za Julijino pjesništvo potražiti njezinu najnoviju knjiigu pjesama pod znakovitim naslovom Stina , u izdanju Hrvatskoga kulturnog društva Napredak iz Splita hkd-napredak@st.htnet.hr ; 2007. Zanimljivo i značajo te izrazito pohvalno je da je ovoj istaknutoj pjesničkoj zbirci korice oblikovao zapaženi djelatnik Moliških Hrvata gospodin Gabriele Romagnoli. Tim je činom potvrdjena još jednom ostvarena suradnja između razdvajanih, ali nikada razdvojenih elemenata nacionalnoga bića. Iskreno se nadam i očekujem još novih pjesničkih priloga poštovane auktorice. (Comment this)

Napisao čitatelj iz Šibenika

Hvala Dr. iz Šibenika,vjerni moji čitetelji, ljubitelji ove vrste poezije, sljedeća zbirka je u pripremi, ja joj se veselim jer zam da je i vi očekujete s nestrpljenjem,nadam se da će gosp.Romagnoli smislit i ovaj put nešto lipo za uređenje korica.¨Stina ¨je zaista predivna zbirka, najbolja odabrana djela su u njoj a meni je posebna zbog karica jer je u njima urezana slika naše zaštitnice Gospe od Karmela koju je izradio gosp. Gabrijele.

Julija

Litnja žega - 4.dio

Ajde Jurka,uzmi jačermu za pod guicu i dođi amo pod kosteju….vikne Mare sčoše …jedva se usplentrala dolika iz komšiluka, ubije jadnu cukar pa na nogan nemere vele odat….promrmjala ki mačka kad prede sebi u bradu….đava ti sriču odnjo oš me puščat više…..umelo je u mladosti, vas život ki da su ga đavli ziđali, nevajan i gotovo…..Pogleda nako isposebe i vidi Jurku…etote lipi đavle, kažeš da nemereš a ti ki lepurica, ja ti jadna, jedva san dopuzala….Jurka nako đavlija osebe, ma uvik je bila za niko berekinjanje…Šta je Mare, oli ti je pala sila? Moli Bog za Gaću šta ne odaš po ononzin stinan, doveja ti je asvalt pa sad moreš gazit kud te voja….nasmija se Jurka jer je znala da će Mari skočit tlak prikon trista ….Ajde beno…odnjo đava tebe i njega, vele je mene briga za asvalton, ma da je sad ozlata šta mi vridi kad ti jadna ne mogu ni do klozeta…reče njoj Mare tužnin glason…Jurka, nisan gledala kliko je uri, ima li četri….malo san se naslonila da mi priđe priko oka san, ma nemoreš zaspat ženo moja…Jurka je gleda i vidi da Mari nije pravo reč dobro….je Mare, ima ijače od ćetri, ošlo je sunce daleko iza Bijakove oli nevidiš… nego šta ti je danas…nisi mi sva svoja, priupita je, nako malo začuđeno….Aaa, meni, jeli, kažeš, šta mi je…šta će mi bit, dodijalo mi više, mučin se ki stari pas, nit moreš odat nit moreš lajat nit moreš jist, ni živit nemogu..eto ti šta mi je…Legla malo ki žena da se zeru smirin kad ono klapa li klapa…dižen se do ponistre i gledan…ma te lipi đava odnjo šta si….a dolika ispozida Jure, skinijo se ženo dopasa i ori niki zid, uzejo mašklin pa udri, unda uze macu pa ošini po stinan…slušan i gledan, ka odjednon razbisni se i viče….pucaj veseje ti đava odnjo…pucaj…ja ili ti…ma niko će puknit danas….vrca stina a on ki da je pomanita, vas u goloj vodi i to po onon zvizdanu….a jatiga sa ponistre njemu….a Jure, miči se sutoga sunca, đava te manita odnjo…, ma šta nedaš sebi mira pusti bolan mene uvu uru na miru….okrene se ženo moja, pogleda me i izdera se…šta je beno, ko te dira, mrš ukuću a mene pušči na miru, nema ti nevista pa si se mene uvatila….….a Juka moja kad mu dica dođu, jedva koraca, reka bi čovik, past če svaki čas sunogu…jadna dica se razlete te kumpire sade, kopaju, te loze te drva, da čača ima šta ložit, ma janciga mu sve iscipaju i slože ukuću, a on..ma jesi vidilila stara kenjca..a..a..a….Odnjo me đava oko bi mu više išta rekla, ma straj me bilo, odnit će ga đava dolika priko glave, svratat će beno dolika prikozida pa šta će unda… manitaš…..Jurka jedva doriči došla pa će ….oli se nisi dozvala pameti dosad….brige đavla, neka padne, iman ja ukući nakog, šta ti vridi govorit išta, ja mu kažen, ajde beno, a mene ne zovi kad zalegneš, ma ničašu vode neću ti donit, odnjo ga đava i kad bi lega ja bi opeta mu prišla a miljun puta me ugriza za srce….Mare je gleda i u smij….jurka izbečila oči…šta je beno, šta se ceriš oti cukar ti je plenija guicon na time , aaa, ma nije Jurka nego san se sitila Jure, nu rečuti, jedan put dolikan ispod ceste u mojin lozan ja ti podbirala, gori povrj Jure ti podbira svoje i nije ti on mene vidijo ženo moja, gledan ti ja njega, naložijo vatru pa ti namistijo kamenje oko vatre i stavijo gulaš, znaš oni u važu na kamenja da ga ugrije, ka u nika doba puče nešto, ja se popela na zidić da boje vidin, u zraku leti ništa,ma pripala san ti se ženo, a Jure kune lu kune, a beštima, ni jedan svetac nije gorika osta, sve ji je skinija ženo moja, a poklopac Isusov, a papuču Isusovu, ma nemere mi past napamet više koje su to beštime bile, ajme majko, ma beno ti nije otvorijo škatulu nego je nako stavijo navatru, dakuče đavlu nego puknit…Jurka se zakocenila o smija, a bene ludoga naki mu je i čača bijo, tako kažu…bijo lud i gotovo, moja jetrva je kazivala kako je jedanput njenoj kenju uvalijo užgan duvan u uvo, kaže da je kenja trčala ki bisna i da su je našli lipon u Brelima, a Matinu mulu je veza čikare za rep pa ga noću pušča kroza selo, judi su popa zvali jer su mislili da noču đavli odaju selon, dakuće, čikare klapaju prikon stina, a noć i gluva doba nisu za berekinanje. Jurka se ošine rukon po traversi, u ženo moja uščipnilo me, ma koji je to đava, ajme meni, kad ispo traverše izleti obad, onoga ti boga kliki je, diže se Jurka ali obad ode, nemoš ki čejade ni sidit a da te sotona nedira, mrmjala je i namiščala kotulu pa priko nje plesirku scnu.
Mare je gleda pa veli, Jurka, vaja će kravi dat jist pa je pomust, ima zera surutke od jutros pa ću dvi čikare mekinja zamišat i gudinu odnit ma ti se nemogu verat više priko klanca, noge me nešlušadu... evo... bome san i gladna, mesa neman, đavlu briga zanjizin, ma ja ću ti zeru sataraša šta je ostalo od užine i vrcon u posteju...Jurka će...e, meni ženo meso dodijalo, oni moj beno, kad nema mesa neče jide, kad skuvan zeja, kaže to prasad jidu, kad skuvan manistru kaže, đavlu ti i ona ko će ti je jist, a unad šta ću, ja ti njemun meso, a sebi ništa lakše, mislila san zakalat tele tamoka ujesen, pa zeru prodat, neće ni čut, sve će on satrat, đavla izijo, ma neka mislin ja, daću zeru dici, nek on bleji...ajdemo Mare ča, ujutri oko bude zeru vitra tamoka iza čoše izvijala bi ono vriču ječima pa ću ga spremit ubavul, meni je on lip, jatiga popržin i samejen, eno njiman sva kava, a jati najvolin ječim, aj dišse, ajmo dat beštiji jist dok se vidi, vaja imeni zatvorit kokoši, lisica ima sričujin đava odnjo....Mare je gleda i laganin koracin će zanjon, iđe ona pa se misli, nije bocnila Jurku pa joj se prosto neiđe još kući....Jurka, ma jesi vidila onoga obada ženo moja, kad je izletijo ispo tvoje traverše oči su mu bile pune suza,ha,ha,ha,ha, Jurka se okrene i pogleda je... šta je beno...nedati đava mira, ti moraš žicnit i gotovo, ode Jurka,a Mare niz ulicu smije li se smije.
Julija Stapić Katić